Povodom Prvog svibnja: zašto nismo isti

Netom je minuo Prvi svibnja, međunarodni praznik rada utemeljen na zbivanjima davne 1886. godine u vidu velikih demonstracija radničke klase u Chicagu koja je pod čvrstim okovima pobješnjelog kapitalizma neorobovlasničkog društvenog sustava XIX. stoljeća tražila samo temeljna prava na dostojanstveni život, jer radnička je klasa tih vremena de facto bila pretvorena u robijaše koji su danonoćno crnčili u neljudskim uvjetima za mizerne nadnice koje jedva da su omogućavale osnovno preživljavanje i pod režimom rada u kojemu se jedva moglo napabirčiti nekoliko sati prijeko potrebnog odmora.

Netko bi mogao reći: crna stara vremena, bilo pa prošlo i ne ponovilo se. No danas, više od 130 godina nakon krvavih čikaških prosvjeda u kojima je poginulo šest radnika, a još pet ih je kasnije osuđeno na smrt, ne možemo se oteti gorkom dojmu kako se povijest, nažalost, uvijek iznova ponavlja i kako su ljudi preglupe životinje da bi iz iste išta naučili. TV dnevnik ovogodišnjeg, nadasve otužnog Prvog svibnja i opet obiluje pričama o umirovljenicima na rubu egzistencije, hordama nezaposlenih, nebroju neisplaćenih plaća, razularenoj stopi nezaposlenosti, progresivnoj lavini otkaza i postojanom, rastućem trendu napuštanja zemlje od strane mladih i sposobnih, dakle najvrjednijeg resursa kojega bi svaki vlastodržac s barem tri funkcionalne sinapse gledao na svaki način zadržati unutar granica teritorija kojime upravlja.

Nažalost, ne i u Hrvatskoj. Po tko zna koji puta pokazalo se kako hrvatski politički vrh ni sam ne zna što zapravo radi na ovoj ravni i koji su mu razlozi postojanja, osim ulizičkog ispunjavanja svih uvjeta koje nam nameću bjelosvjetski moćnici raznih boja i razina, a koje sve vlade bez izuzetka hrle izvršiti hitrošću i efikasnošću najponiznijeg sluge. Verbalne dijareje šefa oporbe o nekakvim komunističkim avetima koje “nikada nisu htjele ovu državu” (više od sedamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog i više od dvadeset godina nakon završetka Domovinskog rata!) uvreda su za svakog birača s tri razreda osnovne škole, budući da je sada više nego jasno zašto ju je htio njihov bivši šef, a neshvatljivi autogolovi aktualnog premijera u vidu štićenja posrnulih partijskih drugova i drugarica bez obzira što i kome učinili otvaraju vrata ozbiljnim sumnjama u poslovnu sposobnost elite koja drži kormilo broda na kojemu su sve oplate već odavno probijene, a voda nezadrživo nadire sa svih strana. Premijerovi politikantski brabonjci u vidu podrške šefici porezne uprave osumnjičenoj za korupciju u smislu podizanja pitanja kako je uopće došlo do gomilanja poreznih dugova koji nisu nikada naplaćeni još od strane bivše vlasti gnusno je i bahato vrijeđanje inteligencije šireg pučanstva. Zar Milanoviću zaista nije palo na pamet da bi se narod mogao zapitati zašto je to pitanje pokrenuo tek sada, nakon dvije godine obnašanja funkcije premijera i bi li ga uopće bio pokrenuo da se nije dogodilo to što se dogodilo? Bi li bivši premijer ikada bio osuđen i završio u zatvoru (gdje mu je i mjesto), da nije, kako se to kod nas u zadnje vrijeme uobičava reći, “sazrela politička situacija”? Bi li Branimir Glavaš bio osuđen za ratne zločine da se nije sukobio s vrhom sada već odavno bivše mu stranke? Naravno, ovaj niz retoričkih pitanja mogao bi se nizati u nedogled, no i ovih nekoliko sasvim je dovoljno za ilustriranje moralnog, političkog, socijalnog i duhovnog gliba u kojemu se zemlja nalazi, a koji je eskalirao do krajnjih granica. Konačno je i malom djetetu jasno, nakon dvije godine obnašanja dužnosti koalicije s deklarativno dijametralno suprotnim načelima od onih bivše vlasti, da je riječ o patetičnim floskulama i šarenim političkim konfetima bez ikakvog realnog pokrića te da su gramzivost, nesposobnost, bahatost, nepotizam i tradicija uhljebljivanja podobnih i pogodnih imanentni kako jednima, tako i drugima, a pogotovo satelitskim strančicama koje bi koalirale i s crnim đavlom te prodale vlastitu mater samo kako bi se dočepale nekoliko fotelja, a koje main-stream stranke koriste radi dobivanja dodatnih jedan do dva posto glasova na izborima, da bi im kasnije podijelile pola ministarstava. Konačno, nakon gotovo četvrt stoljeća političke šarade i pustošenja države kojom bi trebali upravljati od strane kako jednih, tako i drugih, možemo sa sigurnošću zaključiti kako između HDZ-a i SPD-a nikakve krucijalne razlike nema, osim ambalaže u koju se pakira predizborna demagogija i jeftini populizam nasljeđen iz prošlih vremena (ako se uopće može govoriti o nasljeđu, tj. za zapitati se je jesu li ta vremena uopće ikada zaista prošla).

U datoj socijalno-političkoj konstelaciji koja je rezultat pažljivo pripremanog i sustavno provođenog dijaboličnog plana sveopće pljačke hrvatske države, odnosno naroda koji ju nastanjuje, lako je shvatiti generalnu letargiju i sve učestalije apstiniranje od izlazaka na izbore šireg biračkog tijela. Pri tome, naravno, mislim na najšire slojeve koji nemaju političkih, rođačkih ni bilo kakvih drugih veza i čiji je jedini cilj preživljavanje, jer život u Hrvatskoj odavno to više nije, već se sveo na puku borbu za opstanak koja nema nikakve veze sa životom na način kako bismo taj pojam interpretirali u skladu s civilizacijskim dostignućima 21. stoljeća. Nažalost, duboko ukorijenjeno mentalno nasljeđe komunizma jest to da je politika nekakva opskurna, uzvišena aktivnost kojom se mogu baviti samo odabrani koje je dotaknulo božansko proviđenje velikoga vođe i kako tu nije mjesto “običnim ljudima”, “prostom puku” ili, ako baš hoćete, “stoki sitnog zuba”. I to je možda i najveća zabluda zbog koje se stvari ne miču s mrtve točke i zbog koje se već više od dva desetljeća nalazimo u začaranom krugu političkog ping-ponga između tzv. ljevice i tzv. desnice, odnosno samo naizgled suprotstavljenih grupacija ljudi koji dolaze iz istog miljea i polovica kojih je samo presvukla uniforme kako bi stvorili scenografiju za cirkus koji nam prodaju zadnjih dvadesetak godina. Računajući, naravno, na našu slabost, apatiju, blazirano odmahivanje rukom i petrificiranu dogmu kako se stvari ne mogu promijeniti i kako mi tu ništa ne možemo učiniti jer je to, eto, jednostavno tako. Pa možda to i jest istina do neke mjere, jer neporeciva je činjenica da u svjetskim razmjerima i previranjima vrlih novih vremena prošaranih fantazmagoričnim, apokaliptičnim mitovima o novom svjetskom poretku, užasima globalizacije i neokolonijalno – robovlasničkom političkom ustrojstvu svekolikoga svijeta koje nam pripremaju moćni vladari u sjeni, a kojima su najeminentnije političke figure samo marionete kojima upravljaju putem najučinkovitijeg oružja koje je ljudska vrsta ikada osmislila – novca – predstavljamo zaista malu, sićušnu kap koju u globalnim razmjerima jedva da itko zamjećuje, a kamoli uzima za ozbiljno, no čak i u takvoj, naizgled bezizlaznoj situaciji, ne smijemo zaboraviti jednu ključnu činjenicu – oni su, ipak, u manjini. Jedino oružje koje imaju je naš strah, bezvoljnost i defetizam i kriva pretpostavka kako je bitka izgubljena prije nego što je uopće i započela, a svaki neizlazak na izbore je, naravno, direktno voda na mlin upravo tim istim strukturama zbog kojih se ljudi odlučuju ne izaći. A ukoliko se i pojavi neki tračak nade ili pozitivno usmjerena akcija, politički će establišment promptno reagirati nizom uhodanih instrumenata difamacije protivnika ili uz pomoć ubačenih elemenata po drevnom načelu divide et impera dovesti do unutarnjih trvenja koje će inicijativu ugasiti u samom začetku, ciljajući na temeljne ljudske slabosti u vidu ta&sc
aron;tine, pohlepe, koristoljublja i svega ostaloga čemu su se oni sami već odavna prepustili. Ono čega se panično boje – i to s pravom – jest jedinstvo i koherentna akcija upravo tih najširih slojeva koji još uvijek predstavljaju veliku većinu žitelja ove države, a koji iz navedenih razloga apstiniraju od političkog života i koji su u sveopćem beznađu već odavno digli ruke od svega. I upravo to jedinstvo te mobilizacija u vidu aktivne političke participacije kao i konačno rušenje mita o tome kako se stvari ne mogu promijeniti jest temeljni cilj Hrvatskih laburista i najveća noćna mora hrvatskih vlastodržaca, kojim god ih imenima nazivali. A stvari na terenu upravo to i pokazuju: s velikom se sigurnošću sada može zaključiti kako je ljudima konačno svanulo, jer velika većina građana s kojima razgovaramo u kampanji imaju nam za poručiti samo jedno: “nikada više niti za HDZ, niti za SDP”. I upravo na krilima te političke katarze koju je, vjerujem, doživio ili upravo doživljava najširi dio hrvatskoga puka, leži i budući uspjeh Hrvatskih laburista koji će nedvojbeno uslijediti na svim predstojećim izborima. Naravno, radi realizacije toga uspjeha potrebno je konačno shvatiti kako je politika utrka na duge, vrlo duge staze i kako se ostvarenje zacrtanog cilja može ostvariti jedino preusmjeravanjem svih snaga na zajedničko, koherentno djelovanje, a to ujedno zahtijeva i uzdizanje iznad vlastitih slabosti, konačno oslobađanje od okova taštine, odustajanje od vlastitih sitnih smicalica i podmetanja i fokusiranje svekolike energije i elana na realizaciju vizije koja je zacrtana još 2010. i koja, sada je to već sasvim izgledno, više nije san nego vrlo bliska realnost. Imamo povijesnu priliku koju ne smijemo i nećemo propustiti, a ostvarenjem koje ćemo jednom zauvijek razbiti umjetni politički bipolarizam u Hrvatskoj i stvoriti državu kakvu zaslužujemo i kojoj smo težili od samih početaka ideje laburizma na ovim prostorima.

I na kraju, umjesto zaključka, sve navedeno dalo bi se svesti na posljednji stih za ovu priliku više nego prigodne pjesme najvećeg sastava svih vremena, a koji glasi ovako:

“…don’t tell me there’s no hope at all,

together we stand – divided we fall”.

Pridržavajući se ove jednostavne, a opet toliko krucijalne poruke, definitivno ćemo biti osuđeni na uspjeh.

Konrad Kiš,
Trešnjevka-sjever

| Broj posjeta: 395 |

Želite li komentirati? Objava: "Povodom Prvog svibnja: zašto nismo isti"

Imate li komentar?