Politički iluzionisti i verbalni akrobati

Gospodarski i financijski pokazatelji iz ministarske radionice Slavka Linića o svekolikom padu svih ključnih parametara stanja i perspektiva hrvatskoga gospodarstva nisu samo njegova verbalna babaroga u pripremama za „još težu 2013. godinu“ nego i proklijalo sjeme opravdane zebnje siromaštvom već izbezumljenog i očajnog puka: hoće li Hrvatska uopće izaći iz krize!? Ne za tri ili pet godina, kako nagađaju neuki politički iluzionisti i uvjeravaju potrošeni ekonomisti, nego hoće li ikad izaći.

Iz medija se tu i tamo već može čuti za mnoge još bogohulna opaska da je HDZ u svojih 17 godina vlasti dotukao Hrvatsku, ali da će ju Kukuriku koalicija napokon kremirati, jer tom ishodu vode svi ključni potezi te vlasti koji se svode na izbijanje i posljednje lipe iz džepa građana umjesto na zarađivanje novca za državne potrebe i poboljšanje životnog standarda građana.

U okolnostima kad je već blokirano više od 200.000 računa građana, kad usred turističke sezone raste broj nezaposlenih i zbog opće besparice opada potrošnja na svim razinama, a svakodnevno se zatvaraju radna mjesta i deseci tisuća radnika mjesecima ne primaju plaće, Kukuriku vlast osniva sve nove i nove odrede represije koji će danonoćno ubirati svakovrsne namete, jer su, eto, proračunske rupe prevelike, a državni apetiti neutaživi.

„U međuvremenu“, tvrdi kolumnist Novog lista Ivan Jakovljević u svom Ekonomskom brevijaru, „kompletirajući medicinsku dokumentaciju o beznadnoj depresijskoj hrvatskoj ekonomiji, Linić se prvi osmjelio oslikati katastrofalne, krajnje posljedice gotovo već 19-godišnje ekonomske politike, zasnovane na precijenjenom tečaju, uvozu, rasprodaji najkvalitetnijih ekonomskih potencijala strancima, predaji bankarskog sustava i nacionalne štednje strancima te ukupnoj potrošnji većoj osam posto godišnje od ostvarenog nacionalnog dohotka u razdoblju od 1993. do 2009. zbog čega je zemlja skončala u nerješivoj vanjskoj prezaduženosti, uz kreditni rejting samo prag iznad statusa ‘smeća’. Te se katastrofalne, krajnje posljedice sastoje u pretežno gubitaškom javnom sektoru, koji – kao i cjelokupnu ekonomiju i desetke tisuća građana – krasi utaja poreza i neplaćanje prijavljenih poreznih obveza u masovnim razmjerima, uz nesputano mafijašenje i korupciju na sve strane.“

Svojim Planom 21, sadašnja je vladajuća koalicija obećala građanima nešto sasvim drugo od onoga što radi, uskoro već godinu dana. Obećala je zaokret od desetljetne pogubne HDZ-ove prakse i bolji život, makar s još neizbježnim početnim teškoćama. Međutim, što se događa? Tek što su SDP, HNS, IDS i HSU izborno dograbili državno kormilo i neukusno se počupali za masno plaćena radna mjesta od lokalne do državne razine, često ne poštujući zakon ni temeljne demokratske i norme boljega kućnog odgoja, uhljebljujući politički svoje i po babu i po stričevima, ne prežući čak ni od kazneno osramoćenih, obećani bolji život građana i sređena pravna država odgođeni su do potpune neizvjesnosti. Jer, što će reći premijer Zoran Milanović, „ova vlast nije socijalna ustanova“, a kriza trese i druge europske države.

Pa, kako onda hrvatski građani mogu i pomišljati na to da u globalnom recesijskom potopu traže kruha nad pogačom!? Koješta.

Oporbeni pak HDZ pokrio se ušima po glavi, kao da ta politička stranka više ni ne postoji. Njezin predsjednik Tomislav Karamarko, istina, policijski tvrdoglavo bilda svoju političku vjerodostojnost kosturima komunističkih zločina od prije sedamdesetak godina (sic!), kao da ta ideološka antika za povjesničare još pali u 21. stoljeću nekoga izvan šatora nacionalno svjesnih čavoglavskih ljubitelja gusala, bukare i janjetine s ražnja. U predasima tog perspektivnog i za Hrvatsku sudbinski prevažnog posla, pak, Karamarko trenira strogoću po stranačkim ograncima koji se baš nisu iskazali sluhom i glasnošću, pjevajući u poslijeizbornom HDZ-ovom zboru novu himnu na stare note „Sliku tvoju ljubim“.

Ne poentira ta oporbena stranka, tako željna žurnog povratka na vlast, dakle, ni na očitim promašajima vladajućih, zaokupljena valjda i suđenjem za sramotnu pljačku vlastitog naroda koji joj je godinama opetovano iskazivao izborno povjerenje te unutarstranačkim obračunima na život i smrt (najnoviji slučaj broševa Jadranke Kosor), koji je vode u potpuno rasulo i možda silazak sa scene kao ozbiljnog političkog čimbenika. Hrvatski su građani na prošlim parlamentarnim izborima više nego jasno i s pravom rekli što misle o HDZ-u, koji je potpuno iznevjerio njihova očekivanja i osjećaje, a unutarstranačkim izborom Tomislava Karamarka za novog predsjednika i podizanjem sudskih optužnica nekolicini istaknutih hadezeovaca nastavljena je destrukcija i daljnje urušavanje HDZ-a. Ta stranka očito više nije kadra ponuditi ovoj napaćenoj i opljačkanoj zemlji ni program niti ljude koji je mogu podići s gospodarskog i moralnog dna.

Reklo bi se, bivši „politički div“, kako su HDZ-u tepali interesno umreženi novinari, postao je politički i programski impotentan, pa takav i bez mogućnosti utjecanja na pozitivne promjene u Hrvatskoj, a Kukuriku koalicija sve se otvorenije očituje neznanjem i nesposobnošću u odgovornom i produktivnom obnašanju vlasti. To, očekivano, potvrđuju i najnovija istraživanja popularnosti i rejtinga hrvatskih političara i stranaka među građanima.

Primjerice, predsjednik Hrvatskih laburista – Stranke rada Dragutin Lesar drugi je na listi najuspješnijih političara (odmah iza predsjednika države i dva mjesta ispred premijera Zorana Milanovića), a podrška birača stranci približava se razini od 10 posto. To je već sada treće mjesto na nacionalnoj međustranačkoj rang-listi, pozicija nedostižna, recimo, HNS-u Radimira Čačića i HSU-u Silvana Hrelje iz vladajuće koalicije koji (po 2,5 posto podrške birača!) više ne bi prešli ni izborni prag. Dakako, ankete nisu Sveto pismo za političke analize, ali – kad su statistički valjano provedene – nedvojbeno jesu pokazatelj trendova unutar biračkog tijela. Građani imaju dobar osjećaj za vrijedno, manje vrijedno i bezvrijedno u politici, bez obzira na verbalne akrobacije političara.

U tom će smislu već i predstojeći lokalni izbori biti važan lakmus za sve što će uslijediti na nacionalnoj razini za tri godine ili – nije isključeno – i nešto prije. To što treba uslijediti temeljito je političko provjetravanje, potrebni su novi ljudi, oni koji znaju i žele raditi za dobrobit svih građana i bez držanja prstiju u proračunskom ili korupcijskom pekmezu. Nevjerojatno je da mnogi to godinama nisu u stanju shvatiti, a ako shvaćaju, nemoralno se prave naivnima i uporno se uvijek iznova guraju na prva mjesta stranačkih izbornih lista. To najzornije potvrđuju vedra lica i umne riječi iz HDZ-ovih saborskih klupa. Zabavno je slušati iste časne žene i vrijedne muževe koji su jučer s ministarskih visova zborili jedno, a sad se kao pretenciozni narodni izabranici gorljivo zalažu za sasvim suprotno, pa i protiv onog u što su se jučer kleli pred novinarskim mikrofonima! To jednako vrijedi za izvršne i predstavničke prvake Kukuriku koalicije. Politička prevrtljivost i kameleonski zaborav više ne bi smjeli biti preporukom za izborno povjerenje.

Marijan Vogrinec