Paranoja oko "privatizacije" hrvatskih vodnih resursa – o čemu je zapravo riječ u slučaju Belišće?

Konrad KišProteklo je tek desetak dana od obilježavanja Svjetskog dana voda (22. ožujka), kada smo u akciji pod nazivom “Voda za život – voda za sve” naglasili kako voda mora ostati opće dobro, ne smije nikada postati robom nad kojom bi se mogao ostvarivati bilo koji oblik vlasništva te da se ni pod kojim uvjetima usluge javne vodoopskrbe i odvodnje ne smiju davati u koncesiju, što se do sada nije dogodilo, niti će se dogoditi, bez obzira što razni nadri-novinari, zadrti zagovornici teorija zavjere i slični ovih dana patetično plasiraju po medijima.

Riječ je o nedavnoj vrlo nesmotrenoj izjavi gradonačelnika Belišća i saborskog zastupnika HDSSB-a Dinka Burića kako će njihovo “…vodocrpilište uskoro dobiti novog vlasnika iz Engleske”. Neupućeni i paranoični će se – možda i s pravom – na ovu izjavu odmah postaviti na stražnje noge i na sav glas urlati kako su, eto, omraženi Englezi došli zatvarati vodu hrvatskom puku, kao što je to pompozno prikazano u ovome članku.

Istina je, međutim, ipak malo drukčija. Ne ulazeći u dubioze oko toga tko kome koliko duguje i zašto te nadasve skandalozne Burićeve odluke kojom je zbog neplaćenih dugova odlučio, onako na ho-ruk, isključiti na par dana vodu gradu Valpovu i okolnom području na kojemu živi više od 10.000 stanovnika, treba konstatirati kako je veću količinu medijske prašine podigla (doduše s pravom), njegova izjava o “novome vlasniku vodocrpilišta”. Da bi se dobio cjelovit uvid u predmetnu problematiku, najprije je potrebno pojasniti par činjenica.

Naime, pojam “vodocrpilišta” je zapravo dosta apstraktan i ne zna se točno na što se odnosi – Zakon o vodama ovaj pojam ne spominje u čl. 3. na popisu značenja izraza, dakle riječ je o kolokvijalnom pojmu koji je kao takav sklon interpretacijama. U jednoj inačici, pojam vodocrpilišta može označavati geografsku lokaciju s koje se crpi (ili, u ovom konkretnom slučaju, zahvaća) voda, a u drugoj može označavati infrastrukturu, odnosno opremu potrebnu za obavljanje te djelatnosti. U slučaju Burićeve izjave, riječ je o potonjem. Ono što je Burić propustio spomenuti je to da je ta infrastruktura od davnina u vlasništvu tvornice papira “Belišće” d.o.o. (sada “Duropack Belišće”) koje je postrojenje za zahvaćanje vode iz rijeke Drave instaliralo za potrebe proizvodnje, budući da je za industrijski proces proizvodnje papira potrebna enormna količina tehnološke vode. S obzirom na to da je takvo postrojenje izuzetno skupo, lokalna samouprava je još davnih dana dogovorila isporuku vode za javnu potrošnju preko tvornice, budući da je količina vode koja se troši u sustavu javne potrošnje minorna u odnosu na količine tehnološke vode koje tvornica troši tijekom proizvodnje, tako da je praktično rješenje bilo dodati opremu za kondicioniranje i isporučivati vodu u vodoopskrbni sustav preko uređaja za zahvaćanje koji je u vlasništvu tvornice, i tako je to funkcioniralo sve donedavna.

U međuvremenu, tvornica prelazi u vlasništvo austrijske tvrtke Duropack, a Grad Belišće, radi usklađenja s odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o vodama iz 2013. (NN 056/2013) koji propisuje kako jedinica lokalne samouprave mora biti jedini vlasnik javnog vodoopskrbnog poduzeća, osniva 2013. tvrtku “Hidrobel” d.o.o. koja postaje javni pružatelj vodoopskrbnih usluga na tom području. Budući da je infrastruktura tvornice papira “Belišće” za zahvaćanje vode jedino takvo postrojenje na širem području, “Hidrobel” je nabavljao vodu od tvornice, odnosno vlasnika tvornice Duropacka, te ju zatim re-distribuirao i za područje Valpovštine, odnosno njihovom javnom komunalnom vodoopskrbnom poduzeću “Dvorac” d.o.o.

U međuvremenu, iz razloga koji nisu relevantni s aspekta konteksta ovoga teksta, “Hidrobel” je nagomilao dugove – vjerojatno je jedan od razloga i začarani lanac nelikvidnosti koji je doveo državu u ovakvo stanje. Da bi namirio potraživanja primarnog dobavljača, odnosno tvornice papira u vlasništvu Duropacka, Hidrobel mora namiriti potraživanja od “Dvorca” d.o.o. – i to je, u najjednostavnijim crtama, to. Dakle, nije riječ o “novome vlasniku vodocrpilišta”, kako je to Burić lakonski izvalio, nego o novom vlasniku infrastrukture za zahvaćanje vode koja služi vodoopskrbi čitavoga kraja. Sasvim je logično da novi vlasnik želi namiriti sva potraživanja od dužnika, tako da patetični naslov članka na koji sam ukazivao na početku teksta i nije netočan – u konačnici se zaista može dogoditi da”…Englezi Hrvatima zatvore vodu”, ali priča u ovome svjetlu ipak dobija sasvim drukčije značenje.

Naravno, ostaje za zapitati se zašto jedinice lokalne samouprave (Grad Belišće, a također i Grad Valpovo) nisu godinama poduzimale ništa kako bi razvile infrastrukturu za crpljenje/zahvaćanje vode i na taj način postale potpuno neovisne od primarnog dobavljača, odnosno zašto postrojenje za zahvaćanje vode nije tijekom privatizacije tvornice na vrijeme izdvojeno i ostalo u javnom vlasništvu. Istina je da nema smisla ulagati ogromna sredstva u izgradnju nove infrastrukture za zahvaćanje vode kad ista već postoji u sklopu tvornice, a do sada je sasvim dobro služila. Sve dok se nije dogodilo što se, eto, dogodilo, a onda je na površinu isplivala bolna činjenica da je taj pogon, ipak, u privatnom vlasništvu – budući da je prvenstveno služio za opskrbu tvornice tehnološkom vodom – i da novi vlasnik želi “čiste račune”, što je sasvim razumljiv stav.

Vrlo je malo vjerojatno da će engleska tvrtka koja je preuzela Duropack zaista uskratiti, odnosno obustaviti isporuku vode “Hidrobelu” i posljedično čitavome kraju, budući da će politička šteta biti daleko veća od nemogućnosti podmirenja nagomilanih dugova. U konačnici se može zaključiti kako je slučaj Belišća i Valpova ipak vrlo specifičan i ni u kojem slučaju ne znači pravilo, a nekmoli privatizaciju vodocrpilišta, vodnih usluga, vode i slične gluposti kako je to, nažalost, javnost krivo percipirala – za to je bila dovoljna jedna nesmotrena izjava političara i nekoliko na brzinu napisanih članaka po internetskim portalima.

Sadašnji Zakon o vodama vrlo dobro brani i štiti pravo na vodu građana Republike Hrvatske, što ne znači da ne treba uvijek biti na oprezu, i gledajući s te strane, dobro je da se podigla ovakva halabuka po pitanju ovoga slučaja, ali je isto tako činjenica da stvari treba detaljno sagledati sa svih strana prije nego što se o nečemu donese konačan sud.

Ipak, ovo je država u kojoj je sve moguće.

Po pitanju hrvatske vode, držimo oči i dalje širom otvorene.

mr.sc. Konrad Kiš, dipl.ing.

| Broj posjeta: 510 |

Želite li komentirati? Objava: "Paranoja oko "privatizacije" hrvatskih vodnih resursa – o čemu je zapravo riječ u slučaju Belišće?"

Imate li komentar?