Okrugli stol o budućnosti Parka prirode Medvednica

Izvješće s okruglog stola o budućnosti Parka prirode Medvednica

Okruglom stolu o sadašnjem stanju i budućnosti Medvednice organiziranom 8. travnja od strane Saveza gorskih vodiča Hrvatske nazočilo je, između ostalih uzvanika, i troje članova Hrvatskih laburista. Na skupu se povela nadasve interesantna debata o devastaciji Parka prirode Medvednica te mogućoj budućnosti u svjetlu današnjeg stanja, konstelacije odnosa snaga i duha vremena, a ovdje ću pokušati ukratko predočiti najbitnije zaključke istog.

Prije svega, treba napomenuti kako je Park prirode Medvednica izuzetno delikatno područje iznimnih geoloških i bioloških vrijednosti kojemu gravitira vrlo velik broj stanovnika okolnoga područja (preko milijun) te je od davnina omiljeno izletište Zagrepčana i šire okolice. Ulaskom u Europsku uniju, Park prirode Medvednica postao je također i dio međunarodne ekološke mreže Natura 2000, a budući da je u kategoriji zaštite koja podrazumijeva i gospodarsko iskorištavanje prirodnih dobara, na području se isprepliću interesi (i konflikti) velikog broja dionika iz raznih sektora – njih cca 70 – od kojih je najbitnije spomenuti “Hrvatske šume” d.o.o., Javnu ustanovu Park prirode Medvednica, razna planinarska društva, domaćine (Savez gorskih vodiča Hrvatske), Grad Zagreb u čijem je vlasništvu velik dio objekata koji sada zjape prazni i devastirani, kao i velik broj fizičkih osoba – vlasnika šuma i drugog zemljišta koje se nalazi u granicama Parka.

Najdulja polemika vodila se između predstavnika civilnog društva (u širem smislu) koji na planinu (zapravo, goru) dolaze radi rekreacije i uživanja u prirodi i “Hrvatskih šuma” d.o.o. Navodnu devastaciju planinarskih staza, vodotoka, tla i šume upravitelj Uprave šuma Podružnica Zagreb, Krunoslav Jakopčić, obrazložio je razornom olujom od 11. studenog 2013. godine koja je srušila veliku količinu drveća koje se mora izvesti iz šume, što se nikako ne može učiniti na način da ne dođe do stanovitog oštećenja okoliša, barem ne do sada poznatom tehnologijom. Postavljeno je i pitanje kvalitete rada kooperanata, kao i učestalih slučajeva vandaliziranja napuštenih objekata i infrastrukture od strane neodgovornih, bezobraznih i neodgojenih posjetitelja. Nažalost, previše je vremena u raspravi potrošeno na prozivke i obrane oko pojedinačnih slučajeva navodne devastacije okoliša, a premalo se zašlo u srž problema koji je, kako to uvijek biva, mahom financijske i imovinsko-pravne naravi. Javna ustanova Park prirode Medvednica simpatična je, ali vrlo siromašna državna ustanovčica koja kao takva ne može ni približno isfinancirati kapitalne projekte usmjerene poboljšanju trenutnog stanja omiljenog zagrebačkog izletišta. Naravno, Grad Zagreb bi trebao biti prvi od dionika koji će osigurati financijska sredstva za implementaciju takvih projekata (više od polovice površine Parka se adiministrativno nalazi na njegovom području), no navodno je gradonačelnik Bandić taman bio obećao poraditi na rješavanju nekih pitanja, a onda je, eto, naprasno završio u zatvoru. I isto tako naprasno iz njega izašao. U slučaju da mu se u potpunosti vrate i ovlasti, za nadati se je da će se neke stvari ipak početi rješavati, primjerice početak restauracije i privođenja svrsi devastiranih objekata, no rješavanje imovinsko-pravnih aspekata je osnovna pretpostavka kako bi se uopće moglo aplicirati na bilo koje izvore financiranja – strane ili domaće.

I ovo je, zapravo, trenutak u kojemu se otvara Pandorina kutija – osim problema dotrajalih, devastiranih i opustošenih objekata, treba se spomenuti činjenice kako se na području Parka nalazi čak 43% privatnih šuma. Nad kojima ingerenciju imaju isključivo njihovi vlasnici (posjednici?), dakle područja kojemu “Hrvatske šume” koje će, u konačnici, sanirati štetu od vjetroloma iz 2013. godine, nemaju pristup. Nažalost, ovakav slučaj nije jedinstven na području Medvednice – neriješeni imovinsko-pravni odnosi i katastar prvi su i nezaobilazni kamen spoticanja koji u startu blokiraju bilo kakvu inicijativu, a nepovredivost vlasništva je (doduše, pod određenim uvjetima) ustavna kategorija – treba se samo prisjetiti odluke Ustavnog suda iz 2011. koja je ukinula određene odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu koje su regulirale mogućnost davanja u zakup zapuštenog poljoprivrednog zemljišta u privatnom vlasništvu. Tužna je, međutim, činjenica kako je sadašnji trend depopulacije ruralnih krajeva, obraštanja bivših poljoprivrednih parcela šumom (u čemu leži činjenica povećanja šumskih površina za 25% u odnosu na početak 90-ih, što ni u kojem slučaju nije pozitivna pojava!) i nemogućnosti rješavanja imovinsko-pravnih odnosa upravo rezultat višegodišnje nebrige i neažurnosti od strane kako države, tako i vlasnika tih parcela, kojih ponekad na jednoj parceli ima i više od stotinu. Naravno, i pravni laik će ovdje odmah uvidjeti da je ovakvu situaciju nemoguće riješiti konvencionalnim pravnim putevima, budući da je doslovno nemoguće dobiti pristanak svih suvlasnika prijeko potreban za obavljanje bilo kakve transakcije, prava upisa i sl. – i to je temeljni razlog zbog kojega nam država zaraštava u korov, a stanovništvo te krajeve rapidno napušta, u nemogućnosti ostvarenja temeljnih preduvjeta za egizstenciju.

U svjetlu ovih činjenica, moramo se zapitati nije li konačno sazrelo vrijeme da država revidira svoj odnos prema pojmu i značenju privatnog vlasništva, jer čl. 50. Ustava između ostaloga navodi kako se “…vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi”, a u čl. 52. kako “…zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitoga kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu”. Sve ovo navedeno u čl. 52. nedvojbeno se nalazi i u Parku prirode Medvednica, no u sadašnjoj situaciji ostaje nejasno na koji način država misli ostvariti tu “osobitu zaštitu”, budući da je očito kako je puno lakše robovati besmislenim birokratskim odredbama – konkretno, kako konzumirati “neprovedivost vlasništva” zemljišta na kojemu je upisano više od sto suvlasnika od kojih je četvrtina pokojna, pola raštrkano na svim kontinentima svijeta, a ostatak najvjerojatnije nije uopće niti svjestan činjenice da su tamo negdje daleko, u famoznim “brdsko-planinskim područjima”, vlasnici 1/100 dijela hektara vrištine, degradirane šumice ili davno i bespovratno zakorovljene njive. Iluzorno je vjerovati kako će se ovakve stvari moći riješiti bez intervencije u Ustav i redefiniranja pojma nepovredivosti vlasništva, jer da se ovo pitanje moglo riješiti drukčije, vjerojatno bi već odavna bilo riješeno.

Na kraju, ostaje nam samo zahvaliti se domaćinima, Savezu gorskih vodiča Hrvatske, na pozivu i hvale vrijednoj incijativi za očuvanje i boljitak ovoga iznimnog prirodnog bisera kojega imamo, tako reći, na samom kućnom pragu. Nadajmo se da je ovaj skup samo početak sveobuhvatnih i usmjerenih nastojanja svih uključenih dionika te da će, u konačnici, voditi ostvarenju cilja kojega svi p
riželjkujemo: obnovi, revitalizaciji i budućem održivom korištenju jedine nam i neponovljive Zagrebačke gore, odnosno Parka prirode Medvednica.

Konrad Kiš