Ne čuju, ne vide, ne reagiraju

Kolumna Branko VuksicSkoro će dvije godine od kako smo u Hrvatskome saboru pa nije pretenciozno govoriti, ili pisati, o stečenom iskustvu. U osamstotinjak (da, riječ je o brojci 800) rasprava, što u ime kluba, što u svoje ime te – ne manje važno – replikama, pokušavam izazvati reakcije. Čije? Prije svega javnosti. Glasača, u čije ime, djelomično – predmnijevam – govorim. Želim čuti i reakcije kolega. Ne toliko Laburista koliko kolega iz drugih, suparničkih stranaka. Naročito onih iz vladajuće Kukuriku koalicije.

Iako je Sabor mjesto u kojemu (narodni) zastupnici imaju govoriti, polemizirati, sukobljavati mišljenja, brusiti stavove, oštriti verbalna koplja te se na taj način otkrivati građanima koji su i te kako zaokupljeni politikom, u hrvatskome se parlamentu malo dijalogizira. Uglavnom vodimo monologe. Ne samo da zastupnici iz vlasti ne čuju nas iz opozicije – a Laburisti uistinu jesu jedina prava opozicija – već ne čuju ni građane koji su ih izabrali. Stavili su kukurikavci vosak u uši i zalijepili flastere na usta. Kao da rade u najtajnijim službama a ne u parlamentu.

Da bi smo stali za saborsku govornicu i izrekli svoje stavove, i to pred zastupnicima koji griju klupe u nekoliko mandata, i to pred stručnjacima koji nas slušaju posredstvom televizije, i to pred narodom koji nas plaća, treba za dosta priprema, dosta truda, dosta znanja i dosta umijeća. Svakojakih. Od specifičnih, stručnih, do oratorskih. Najteže je – primijetili ste, vjerujem – probiti rampu, doprijeti do ušiju onih kojima su naše riječi namijenjene. Jesmo li u tome uspjeli ne samo da saznajemo iz medija, koji nas citiraju ili prešućuju, već i s ulice. Ona je, zapravo, najtočniji lakmus. Gledatelji prepoznaju iskrenost ili laž, groze se kukavičluka a s neskrivenim oduševljenjem podržavaju hrabrost.

I nikada se, baš nikada ne smije govoriti samo zato da bi se govorilo. Prazne, šuplje riječi izazivaju ili podsmijeh ili sažaljenje. Treba li već rečeno ponavljati? I te kako. Naš zadatak jest ponavljati, uporno, iz dana u dan, što je činiti vlasti. U čemu vlast griješi. Koliko vara građane, naročito one koji žive od svojega rada. Nama jest u zadaći upozoravati da su tobožnji socijaldemokrati, u neprirodnom braku s neoliberalnim HNS-om (čije je karakteristike SDP u potpunosti preuzeo), kadri uniziti radnika a našu, državnu, točnije; narodnu imovinu rasprodati te Hrvatsku svesti na ime, grb, zastavu i himnu. U zadaći nam je nuditi rješenja. Britkim riječima prokazivati (neoliberalne) prijevare Milanovića, Linića, posebice Mrsića, R. Ostojića, M. Opaćić, prstom upirati u promašaje vanjskoposlovnjakinje V. Pusić, u zablude Vrdoljaka, Grčića, u nesposobnost većine ministara u Vladi.

Oni koji prate rad Laburista u Saboru lako će opaziti da upozoravamo na krive poteze, na promašaje, na podvale na vrijeme a ne post festum (kad je već sve gotovo). Tzv. Lex Perković, ili zakon o strateškim investicijama, ili smanjivanje zdravstvenog doprinosa za dva indeksna poena, ili zakon o HRT-u, ili problemi vezani uz referendume (ma gdje ih provodili) ukazuje na to da smo digli glas onda kada je trebalo. U svojemu kriku rabimo argumente, pozivamo se na europsku i svjetsku praksu, ukazujemo na promašaje koje kriju zakoni i inicijative stranaka na vlasti, pokušavamo natjerati kukurikavce da uče na promašajima HDZ-a koji je Hrvatsku u crno zavijao punih 17 godina. Ali, badava. Niti jedan naš razuman prijedlog vlast ne prihvaća. Niti s jednim našim – pokaže ubrzo praksa – pametnim, provedivim, pravednijim, narodu prihvatljivijim prijedlogom vlast se ne slaže. Ali ne zato što je loš, već zato što se vode logikom da njihov veliki vođa, da njihov mudri vođa, da njihov voljeni vođa Milanović zna najbolje. Misle li to svi SDP-vci, svi HNS-ovci, svi IDS-ovci, svi HSU-ovci? Ne, ne misle. Dobar ih dio ne misli, ali zbog svoje udobno zavaljene stražnjice u fotelji koju nisu zaslužili – šute. Poltroniziraju se. Mijese ih šefovi kao tijesto. Svoj ja iskazuju, valjda, jedino za šankom, na hodnicima. Ali potiho, da ih ne čuju partijski drugovi. Isto su, naravno, radili i HDZ-ovci i za vrijeme Tuđmana, naročito za vrijeme Sanadera i J. Kosor, a rade, naravno, i danas u vrijeme vladavine Karamarka. Čineći na taj način štetu narodu u koji se (lažno) zaklinju. Kao što rekoh više puta u saborskim raspravama; bez poltrona ne bi bilo ni autokrata, bez puzavaca i beskičmenjaka ne bi se uspio gajiti kult ličnosti.

Nisu kukurikavci htjeli čuti kada smo ih upozoravali da će se Angela Merkel osjećati prevarenom zbog zakona koji onemogućuje izručenje udbaša i kosovaca koji su ubijali po Njemačkoj sedamdesetih i osamdesetih godina. Govorimo im – neprestano, glasno, jasno i iskreno – da rasprodajom zapravo izdaju Hrvatsku a ne pomažu njenim građanima, budućim generacijama. Umjesto da polemiziraju argumentima, raspravama o prodaji autocesta, HPB-a ili CO-a, šute. Progovara s vremena na vrijeme jedino ministar financija Linić koji ne govori istinu o razlozima rasprodaje Hrvatske. Naravno, laž je da će državnu blagajnu spasiti milijardu kuna od prodaje HPB-a ili precijenjene tri milijarde eura od prodaje autocesta. Zašto, pitamo, ne ponude građanima Hrvatske (koji sve više štedi i sve manje kupuje) narodne obveznice? Zašto ne promijene model poslovanja hrvatskih autocesta? Zašto, uostalom, dopuštaju egzistiranje stotinjak nepotrebnih agencija, zbog čega dopuštaju da se krade, pljačka i troši na sve strane?!

Naše prijedloge, našu kritiku, naša točna opažanja nazivaju populizmom!?

Kako na to reagiraju mediji?

Štite, uglavnom, vlast. Čast izuzecima.

Ne samo da smo ukazivali da će katastrofalno loš Zakon o HRT-u proizvesti na Prisavlju nadnaravno moćnog komesara već smo i napisali sto puta bolji, logičniji i demokratičniji zakon. Odbili su nas. Rezultat? Ljudi se na HRT-u ubijaju. Cvjeta nepotizam. Međuljudski odnosi su još lošiji nego prije. Jer tako želi, valjda, veliki, mudri i voljeni vođa. Jer tako želi jalova partija.

U takvom je okruženju, u takvoj atmosferi teško raditi. Teško se – uz medije koji služe vlasti – probiti do ušiju građana.

Zato – siguran sam – trebamo biti još žešći u kritici, još izravniji u prijedlozima i još nesmiljeniji u ukazivanju katastrofalne kadrovske politike koju provode kukurikavci.

| Broj posjeta: 749 |

1 komentar u "Ne čuju, ne vide, ne reagiraju"

  1. Ppštovanje gospod.Vukšić!

    Čitajući Vasu kolumnu….u stranci u kojoj jeste…prvo sam pomislila dase šalite!
    Ali ne!Kao jedan pametan čovjek koji ima viziju….puno bolje nego ostali,pa zato čudi…da ste u istoj stranci,u kojoj nema demokracije!
    Postavljaju se osobe koje su kao navodno podobni za neke funkcije i da obmanjujete narod:Niste napisali istinu koju bi svi trebali čuti?I sve stranke koje isto tako ne govore istinu ovom svom narodu!Ovako nećemo dobro završiti.

    Uz dužno poštovanje!

    Danica Božić6

Imate li komentar?