Natovarimo krizu samo na leđa građana?

Nakon postizborno uspješno provedene akcije podjele svog izbornog plijena (države!) preko instaliranja svojih političkih kadrova u upravna i nadzorna tijela državnih i javnih ustanova te poduzeća, navodno radi neke „nove političke odgovornosti“, a u biti, samo zbog podjele tog svog izbornog plijena, koalicija je zbog održanja posrnulog državnog proračuna hitno povećala stopu PDV-a!?

Sve u maniri, spasimo što prije državni proračun dok ne krenu te neke investicije i gospodarski oporavak?!

Mnogi od nas, svjesni sve te pustoši koje je iza sebe ostavio HDZ, na to podizanje PDV-a kojim je nova Vlada izvršila svoj prvi udar na džep običnih građana, nismo gotovo uopće reagirali.

Bez obzira što se teret te prve vladine mjere prevalio samo na leđa običnih ljudi koji ni najmanje nisu krivi za dugogodišnju sustavnu pljačku i devastaciju države, koja nas je uostalom najviše i dovela do ove krize, iz te neke svoje pomalo neshvatljive društvene solidarnosti – gotovo nijemo smo prihvatili taj svoj prvi teret „krize“.

Nedugo zatim, uslijedio je novi udar na standard građana (ako ga tako uopće više i možemo zvati?)

Sa odlaskom INE iz Sirije, bojkotom njihove (naše) nafte i povećanjem cijena naftnih derivata na „mediteranskom tržištu“, došlo je do enormnog povećanja cijene svih naftnih derivata, cijenu kojih je vlada odlučila braniti tek onda kad najjetiniji benzin euro super 95 pređe 12 kuna, što bi matematički bilo više od 20% povećanja cijene tog benzina prije tih poskupljenja.

Država se nakon povećanja te cijene iznad 12 kuna po litri, trebala odreći malog dijela svoje ogromne dobiti koja u maloprodajnoj cijeni naftnih derivata, kroz trošarinu i davanja za Hrvatske autoceste, Hrvatske ceste, Agenciji za obvezne zalihe, te kroz PDV.. čini udio od oko 58% te cijene i na taj način spriječiti daljnje povećanje cijene.

Kad tome dodamo i podatak da je država 44,85%-tni vlasnik INA-e, udio državne dobiti kroz maloprodajnu cijenu litre goriva penje se u konačnici i do 74% te cijene.

No, na svu sreću državnog budžeta, cijena se ipak nije povećala preko tih 20%, tako da se država nije morala odreći ni komadića svog obilatog dijela, ali je zato na nama ostao stalni teret tog njihovog 12-15% povećanja cijene naftnih derivata.

I onda je, sasvim logično, krenuo val poskupljenja po cijeloj Hrvatskoj!

U veljači su poskupile gotovo sve kućne potrepštine za cca. 20%, a i ono malo proizvoda kojima se nije dizala cijena, uz zadržavanje iste cijene, reducirana su njihova pakovanja (čokolada, bomboni, napolitanke)!?

U Zagrebu je poskupila voda i javni prevoz, a u Rijeci parkiranje i gradsko grijanje!

U Vukovaru je gradsko grijanje poskupilo za čak 40%!

Tek što se taj prvi val poskupljenja donekle smirio, Vlada je ovih dana donijela odluku o poskupljenju još dva energenta; struje za 20%, te plina za 22% i to samo za domaćinstva?

“Nadam se da su to, što se ovakvih poskupljenja tiče, zadnje loše vijesti te vrste” izjavila je nekim čudom još uvijek nasmijana Vlada?

Jedini koji je bar donekle iskazao neku grižnju savjesti zbog ovakvih nepravednih odluka Vlade koja sav teret krize olako prebacuje samo na obične građane, radnike i umirovljenike, bio je potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja i fondova EU, Branko Grčić?

Zašto je uopće poskupila ta struja i plin?

Ako gledamo čisto ekonomski, HEP je u 2010g. ostvario ogromnu dobit od 1,46 milijarde kuna, dok je u 2011g. ta dobit zbog dugotrajnih suša smanjena na pola, ali je i ona bila sasvim dovoljna( ogromna) da se ne govori o nekom gubitku, zbog kojeg bi se sad cijena struje povećala?

“Tržišno usklađivanje cijena”, koje mnogi mogu krivo protumačiti kao da se radi o tome da Bruxelles određuje cijene energenata državama članicama EU, kao argument nikako ne stoji- a kad znamo da HEP ima monopol na distribuciji el. energije u Hrvatskoj i sa te pozicije je potpuno apsurdno govoriti o bilo kakvom “tržištu”?

Kad uzmemo u obzir da kod državnih i javnih poduzeća profit nije jedini cilj njihovog poslovanja, već je društvena svrha osnivanja takvih poduzeća ogleda i u omogućavanju šire dostupnosti važnih usluga i proizvoda građanstvu, što podrazumjeva i određenu socijalnu komponentu u tom njihovom poslovanju, još više čudi ovo povećanje cijena el. energije?

Stanje kod plina je još gore, jer je Hrvatska jedna od rijetkih država u Europi koja gotovo 50% svojih potreba podmiruje iz vlastitih nalazišta plina, mogla bi i daleko više da netko nije sasvim “slučajno” naša nalazišta plina na Jadranu svojevremeno ustupio Talijanima, kojima i danas mi kompenziramo njihovu investiciju ( platforme!) kroz plin koji zajedno izvadimo i to po duplo manjem cjenovnom iznosu, nego što plaćamo uvozni plin iz Rusije?

Sa ovim potpuno neopravdanim povećanjem cijene el. energije i plina ova Vlada, ili spašava urušeni proračun (kao što je to nedavno izjavio njen ministar Mirando Mrsić), ili se tim poskupljenjima nastoje skupiti beskamatna novčana sredstva za “njene” buduće energetske investicije?

Bez obzira koji je od ova dva razloga pravi (a možda su i oba u igri?), tragično je kad jedna vlast koja sebe javno deklarira socijaldemokratskom i socijalnom, sav teret ove krize prebacuje samo na one koji u stvaranju te krize nisu nimalo sudjelovali!

“Gdje je nestao socijaldemokrat Zoran Milanović”- nedavno su u intervjuu pitali Zorana Milanovića?

Neko čudno novinarsko pitanje, jer kao da je takav Milanović ikad i postojao?

Ne možete biti neoliberalna Vlada uz ovakvu razinu potrošnje. Mi smo socijalna vlada, želimo biti efikasna i produktivna vlada koja će nuditi rješenja i donositi odluke.

A joj, kad pročitam ovako sročene rečenice, sa nostalgijom se zaželim onog starog Milanovića i njegovih mudrih latinskih doskočica.

Naravno, ovo je ipak jedna “socijalna i odgovorna” Vlada, koja vlada u skladu sa svojim poznatim “socijaldemokratskim” načelom;-Dobit nama (bankama, krupnom kapitalu i njegovim političkim slugama), a naš gubitak vama (građanima, radnicima, plebsu, ili jednostavno rečeno- “sitnozubanima”) i koja je na sasvim dobrom putu da svoju “socijalnost” iskaže u tome, da uskoro svi mi postanemo socijalni slučajevi?

— Eduard Bajlo