Moj dom nek tvoj bude

U svoj svojoj nemoći i jadu, a zbog teških uvjeta u kojima su živjeli, zatvorenici su u jednom zatvoru pokazali izniman smisao za humor. Šefu zatvora koji nije imao sluha za njihove probleme na lokalnom su radiju dali za rođendan svirati pjesmu „Moj dom nek tvoj bude“. Crni humor, no možda bi oni na vlasti doista s više senzibiliteta donosili odluke da pokušaju barem mjesec dana živjeti životom naroda kojem kroje sudbinu.

Dovukli su Slovenci nedavno golemu repliku debelog crijeva (tunel) u moj kraj kako bi zorno prikazali mjesto gdje nastaje jedna pošast ovog doba, a to je rak debelog crijeva. Posjetio nas je i ministar i prošetao tunelom, rekli bi mi „domači“- bil je v riti. Kratko, a onda je izašao. I obznanio da nije govorio istinu o listama čekanja iz Plana 21 tj. da se šalio. Riješit ćemo to, ne u šest mjeseci kako sam obećao, ali pa niste valjda povjerovali svemu što sam govorio pred izbore. Jer se šalio i premijer kad je stavio svoj potpis uz 800.000 drugih. Onda mu je, veli, trebalo slikanje i potpora birača, a na što je doista mislio, to vidimo danas. Gospodo profesori, liječnici, medicinske sestre i drugi u javnom sektoru, odreknite se – ako ničeg drugog – onda barem 400.000.000 kn za HEP. Jer nije tamo samo jedan Buljubašić. Stiglo naših koliko hoćeš. Sve se to malo poklopilo s dramatičnim padom industrijske proizvodnje. Pa onda dolazi do pada potrošnje. A onda padne i Rohatinski. I na kraju nešto što mi je teško palo, a to je pad gđice Holy, ovaj put ne zbog štikla.

Za one koji prate politiku jasno je da poskupljenja i svi nameti, kao i otpuštanja radnika, političke stranke koje su na vlasti moraju „odraditi“ u prvoj godini mandata. No sad zbog lokalnih izbora još i prije. Procjenjujem da bi se uskoro mogle početi presjecati trake. Ali tko će im pjevati. Stisla porezna domaću estradu i vidi vraga. Čisti su izgleda jedino ovi zborovi u dječjim vrtićima, međutim oni ne nastupaju profesionalno. A oni koji bi tako žarko željeli pjevati, njima plate da ne pjevaju. I to onima koji pjevaju domoljubne. No i to nismo shvatili. Jer te pjesme nisu bile izraz ljubavi prema domovini nego prema svojem domu od 700 kvadrata i četiri garaže. To je prava, iskonska ljubav izražena u kvadraturi, to je nešto matematički mjerljivo, a ne kao mi jadnici koji volimo samo srcem i što se ne može mjeriti. Nakon što je zbog iznimno teških uvjeta rada mojem prijatelju Iveku po ne znam koji puta operiran pupčani bruh, gazde su procijenile da postaje teret pa su ga spakirale na cestu. Sad mi veli -da je to znao, sigurno bi pokušao raditi u vojsci. Jer tamo, koliko mediji pišu, problema kakvih ima Ivek oni nemaju. Tamo su itekako solidarni prema svojim „bolesnicima“ kad je lova u pitanju. Njima dvije plaće. Jednu bolesničku i jednu normalnu. Čudan smo narod mi Hrvati. Možda nas iz depresije malo izvuče repka kad već nije Nina Badrić. No većina će i dalje ostati tamo odakle je ministar zdravlja brzo izašao. V riti.

— Božidar Kolarić