Memorandumski salto mortale

Kolumna Marijana VogrincaHrvatska ni u prošlosti nije imala sreće s memorandumima. Uvijek su joj se, zbog političke nezrelosti trenutnih vođa, kobno obijali o glavu. Memorandum SANU najbolniji je primjer i za cijelu ex-Jugoslaviju u kojoj je posijao oko 150.000 leševa, stotine tisuća invalida i četiri milijuna raseljenih svih vjera i nacija. Memorandumom II. isto intelektualno leglo zloslutno zaziva vraćanje Srbiji izgubljenog (i više) u ratovima. Memorandum o suglasnosti hrvatske i slovenske vlade pak, kojim je ovih dana zaključen „povijesni dogovor“ o tome da se problem Ljubljanske banke rješava u sklopu sukcesije bivše SFR Jugoslavije, rasplamsao je reagiranja političke i stručne javnosti te hrvatskih građana.

Tko je nadjačao prekidom višedesetljetne igre mačke i miša? Hrvatska ili Slovenija? Ima li opravdanja za ozarena lica premijera Zorana Milanovića i prve (!?) mu potpredsjednice i vanjske ministrice Vesne Pusić, za njihove televizijski namještene pobjedničke osmijehe? Što su to toliko dobrog učinili bivšim deviznim štedišama Ljubljanske banke i nacionalnim interesima da im zasluge treba nekritički kovati u zvijezde?

Hrvatskim deviznim štedišama Ljubljanske banke ni za jotu nisu olakšali muke i noćne more zbog otuđenih oko 160 milijuna eura, koje su slovenski bankari u praskozorje Domovinskog rata odnijeli iz Hrvatske u Ljubljanu! Milanović i Pusić ni ne spominju pokradene tisuće svojih sugrađena! Taj namjerno prešućeni „grijeh struktura“ tek tu i tamo mediji nabodu perom kakva čangrizavog novinara. Aktualna vlast, u grozničavoj utrci za slovenskom milošću radi ratifikacije našeg pristupnog ugovora za ulazak u EU, smišljeno cijeli problem, uključujući neisplaćene devizne štediše, svodi na samo 260 milijuna eura. Otpočetka te nepoštene političko-novčane igre nitko ne spominje ljude koji već više od 20 godina griju u džepovima štedne knjižice Ljubljanske banke i lelujavu nadu da će pravda, kao nedavno u Strasbourgu, ipak stati na njihovu stranu.

Tih tvrdoglavih malih deviznih štediša koji nisu budzašto prodali svoje ušteđevine nema u paketu vrijednom 260 milijuna eura, bez pripadajućih zateznih kamata. Hrvatsko-slovenski memorandum odnosi se samo na preneseni dug Ljubljanske banke, koji su novcem poreznih obveznika, u ime države, otkupile Zagrebačka i Privredna banka Zagreb. A, to javnost uglavnom ne zna.

I kad su Vesna Pusić i državni tajnik u kabinetu slovenskog premijera Tone Kajzer nazdravljali šampanjcem nakon ratifikacije Memoranduma o suglasnosti, ti im tvrdoglavci nisu bili ni u primisli. Figurirao je samo prioritet obostrano prihvatljivog epiloga 20-godišnjeg spora i uklanjanje posljednje prepreke ulasku Hrvatske u EU ratifikacijom pristupnog ugovora u slovenskom parlamentu, svakako još za Janšinog premijerskog mandata. Simbolično, točka na i stavljena je u dvorcu u Mokricama, na samoj hrvatsko-slovenskoj granici, pa će se ratifikacijom najvjerojatnije već do konca ožujka ukloniti i teorijska mogućnost paralize hrvatskog ulaska u Uniju 1. srpnja 2013. godine.

Hrvatska je odblokirala put u EU, što je načelno uspjeh u posljednjem trenutku, ali cijena i način krajnje su dvojbeni. Sloveniji se isplatilo besramno ucjenjivanje Hrvatske pred očima cijelog svijeta te sukcesijsko zamagljivanje radi odgode ili potpunog brisanja neupitne dužničke obveze. Sad je krajnje neizvjesno hoće li naši građani ikad više vidjeti svojih gotovo pola milijarde eura devizne glavnice plus milijunske kamate za desetljeća prisilne štednje na kojoj su Slovenci enormno zarađivali obrtanjem tog novca. „Da to bude sukcesijsko pitanje“, komentirao je novinarima čelnik Hrvatskih laburista-Stranke rada Dragutin Lesar, „moraju se složiti sve zemlje bivše države. BiH je prije osam godina odbio da to bude sukcesijsko pitanje, a koliko znam ni Kosovo ne pristaje.“ Kakva je to sukcesijska Milanović-Janšina formula, ako ju ne prihvaćaju ostali partneri!? Moratorij na sudske tužbe za naplatu duga također je krupan problem, jer je izgledno da će nepovratno otprhnuti u vjetar vrijednost jednog Pelješkog mosta.

„Sud nije institucija koja deponira spise, nego ih rješava“, tvrdi u Slobodnoj Dalmaciji odvjetnik Milivoj Žugić, zastupnik vlasnika neotkupljene devizne štednje. „Postupci mogu mirovati najviše četiri mjeseca i ako u tom roku nijedna strana ne izrazi želju da se postupak nastavi, po sili zakona se uzima da je tužba povučena. Novu će biti teško podignuti, jer se Ljubljanska banka odmah može pozvati na zastaru, a poslije 1. travnja potpuno se ukida institut mirovanja.“ Premijer i njegova prva operativka morali bi biti svjesni pravnih posljedica svog pristajanja na slovenski ultimatum. Nisu Hrvatska premijer Milanović i njegovi nesposobni ministri, čije se kukuriku-jato dnevno sramotno raspada!

Slovenske novice pak u jeku Milanović-Janšine euforije zbog „povijesnog dogovora“, čemu prijetvorno plješću u Bruxellesu, objavljuju „najeksplozivniju tajnu slovensko-hrvatskih odnosa u vezi s aferom Ljubljanske banke“. Najtiražniji slovenski list tvrdi da je zagrebačka tvrtka Modestus, gdje je direktor Milanovićev mlađi brat Krešimir, 2007. godine dobila 3,2 milijuna eura zajma u LHB Internationale Handelsbank Aktiengesellschaft uz tri posto kamate, tvrtke kćeri Nove ljubljanske banke. Jamčili su, navodno, osim suvlasnika Tomislava Šimunca i Igora Maksimiljanovića, roditelji premijera Milanovića. „Obitelj Zorana Milanovića“, navode te novine, „još od 2007. u odličnim je odnosima s Ljubljanskom bankom. Zanimljivo je i to da Hrvatska tužbom protiv Ljubljanske banke zapravo tuži LHB iz Frankfurta, koji je odobrio kredit roditeljima hrvatskog premijera.“ Dakako, to nema veze s naglim hrvatskim tsunamijem razumijevanja za slovenske ultimatume u vezi s debelim deviznim dugom.

„Ako bude kako piše u Memorandumu, ne možemo govoriti o win-win situaciji, nego o obostranom izbjegavanju sramote poraza“, hladan je tuš političkog analitičara Žarka Puhovskog u reagiranju na postmemorandumsku win-win euforiju Vesne Pusić. Hrvatska je neproduktivno prorajtala vrijeme zbog slovenskih nacionalnih ciljeva, što je loša preporuka za naše nacionalne pozicije u pregovorima o drugim spornim pitanjima (npr. Savudrijska vala, granice…), a Slovenija nije postigla sve što je htjela, jer su je Bruxelles i SAD opet bolno prikliještili zbog remećenja kućnog reda u civiliziranom društvu. Kao i u slučaju ulaska Hrvatske u NATO.

Za zgušnjavanje političke magle u Lijepoj našoj i produbljivanje financijske štete, vladajuća će kasta izgledno dobiti crveni karton već na lokalnim izborima u svibnju, a konačni ceh za srozavanje zemlje i tjeranje građana na prosjački štap platit će vrlo vjerojatno uskoro na prijevremenim parlamentarnim izborima.

Marijan Vogrinec

| Broj posjeta: 1.275 |

Želite li komentirati? Objava: "Memorandumski salto mortale"

Imate li komentar?