Koliko vrijede uhljebi?

Tko kaže da Bijedna Naša nema novca, da je prezadužena i da zato građani moraju šalabajzati po burzama rada, moliti za socijalnu pomoć, skapavati od gladi i pod ovršnim terorom letjeti iz kuća i stanova ravno u – pučke kuhinje i ubožnice? Vlada kaže da „nema novca za sve potrebe“, a resorni ministri Mirando Mrsić (rad) i Milanka Opčić (socijala) hladno odvraćaju pogled od očite bijede, jer „nema novca za sve potrebe“. Saborski zastupnik Hrvatskih laburista – Stranke rada Dragutin Lesar višekratno je s govornice „Visokog doma“ znao vrlo oštro i na primjerima upozoriti kako država ima novca, itekako ga ima, ali ne dijeli ga pošteno, pravedno, domaćinski i prema ekonomskoj i socijalnoj logici.

To je već trogodišnji krimen Kukuriku koalicije, koji će je koncem godine stajati vlasti, premijera Zorana Milanovića i položaja u SDP-u, a nije isključeno da će mlinski kamen Vladinoga grijeha o vratu predsjedniku RH Ivi Josipoviću, uzdanici 17 stranaka u drugom izbornom krugu, uskratiti drugi mandat na Pantovčaku.

Dragutin Lesar je među božićnim darovima našao i Vladin pisani odgovor na svoje rujansko zastupničko pitanje o točnom broju državnih agencija, zavoda i fondova, broju zaposlenih u svakoj od tih ustanova do 30. rujna 2014. te planiranim prihodima i rashodima za tu godinu. Naš je stranački internetski portal objavio u cijelosti taj Vladin odgovor, što su učinili i svi drugi važniji mediji u RH.

Na grbači poreznih obveznika parazitira 40 regulatornih agencija, 16 zavoda i pet fondova s 14.549 činovnika te desecima milijardi kuna prihoda i rashoda od kojih boli glava. Debelo prelaze polovicu državnog proračuna. Kapitalci su zavodi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Među agencijama Fina s 3128 ljudi, a u dvije poljoprivredne agencije ukupno 974 činovnika imaju na duši sramotno posrnuli agrar, gotovo izumrli stočni fond i ribare koji su 2015. godinu počeli prosvjedom. Birokracija ih je ostavila bez validnih kartica za povlašteno gorivo.

Bijednoj Našoj, koja „nema novca za sve potrebe“, a državni blagajnik Boris Lalovac to nastoji amortizirati tisućama „jakih BDP i proračunskih razloga“, cure kroz prste milijarde. Nepotrebno? Nitko se još nije potrudio to pošteno odvagnuti. Lesar je pokušao javno potaknuti to „vaganje“ svojim saborskim pitanjem, ali pisani odgovor, nakon čak tri mjeseca od zahtjeva, očito je najviše što se od sadašnjih stanara Banskih dvora može očekivati. Savjesno „vaganje“ bi nedvojbeno suočilo Vladu s krucijalnim pitanjem: koliko vrijede uhljebi što ih vladajuće koalicije masovno raspoređuju po državnim i javnim mjestima?

Samo u lokalnoj samoupravi, gdje je stranačko uhljebljivanje gotovo obvezno poslije svakih izbora, porezni obveznici ostavljaju godišnje oko 2,5 milijardi kuna! Nešto manje od 25 milijardi kuna godišnje proguta 250.000 raznoraznih birokrata u državi. Samo na plaćama! Eldorado za političke uhljebe!

Saborski je zastupnik Laburista – valjda omaškom ili ipak hotimice – zaboravio pitati Vladu za stranačku strukturu/pripadnost tih 14.549 solidno plaćenih birokrata i državnim agencijama, zavodima i fondovima koji, ruku na srce, ne oplode dodanom vrijednošću ni 20 posto uloženih milijardi. Dokaz? Katastrofalno stanje u djelatnostima za koje su zaduženi.

Da je Lesar pitao za stranačku strukturu tih činovnika i da je Vlada ozbiljno shvatila njegovo pitanje, možda bi isplivao u javnost egzaktan podatak o broju političkih uhljeba!? Makar u dijelu piramide državnih sinekura po političkom ključu!? Njihove najjače kvalifikacije su stranačke iskaznice, ali ne bilo kojih opcija. Prije će biti da je i rečeni saborski zastupnik bio svjestan grube zbilje: jamačno bi si, zbog „heretičkog“ pitanja, priskrbio još jednu Milanovićevu etiketu iz njegove neiscrpne serije o populizmu i demagogiji.

Iz druge se galaksije vidi prostoseljačka činjenica o nesavjesnoj i bahatoj vlasti, koja ne želi ni u kakve ozbiljnije reforme, jer bi se morala riješiti mora svojih uhljeba. Ni „novi HDZ“ (novi? – sic) ne želi reformu lokalne i regionalne samouprave, jer u toj razvedenoj i preskupoj mreži gotovo 600 (!) jedinica ima najviše svojih uhljeba, od mjesnog odbora naviše. Zašto si stvarati probleme u stranci kad porezni obveznici ionako šutke plaćaju svaku neracionalnost i političko rasipništvo!? Zato Bijedna Naša „nema novca za sve potrebe“, ali mora imati za 14.549 činovnika u čak 40 agencija, 16 zavoda i pet fondova.

U njihovom milijardama kuna troška samo za hladni pogon, plaće, poreze i doprinose, intelektualne usluge, javne nabave… vreće su novca ušteda! Osjetno je tu olakšanje, ako već ne i spas za državni proračun, a melem na ranu opljačkanih građana. Samo kad bi vladajuće političko društvo bilo recesijski osviješteno, socijalno osjetljivo i imalo volje posegnuti za tom vrstom ušteda. A nema! Radije si nastavlja maloumno zabijati glupave autogolove u politički već izgubljenoj utakmici.

Što prvoj Vladinoj potpredsjednici i ministrici vanjskih i europskih poslova Vesni Pusić treba smrviti stotinjak tisuća kuna (službeno „samo“ 60.000) poreznih obveznika na Vladin zrakoplov, kojim će se dovesti iz Ankare u Zagreb? Bi li joj kruna pala s glave da je prespavala u Turskoj i vratila se redovnom linijom, kako je i otputovala iz Zagreba? Ionako joj je put u Erdoganovu zemlju, rezultatski za RH, bio – turistički izlet. Kao i nešto ranije u Beograd, gdje je Kina ponudila 10 milijardi dolara ulaganja na europskom Jugoistoku. Mađarska, Srbija, čak i Makedonija omastile su brk, a Pusić nije donijela u Bijednu Našu ni centa!

Svi ti silni stranačko-koalicijski uhljebi – dokaz je i Vladin odgovor Dragutinu Lesaru! – dobrim su dijelom velika skupina bahatih i nesposobnih ljenguza sa zvučnim dužnostima, visokim plaćama, nelimitiranim karticama, vozačima u preskupim automobilima, dnevnicama, kraljevskim uredima, reprezentacijama i drugim povlasticama od kojih mozak staje. Koliko ti ljudi na sigurnim državnim apanažama uistinu vrijede građanima koji su im ukazali izborno povjerenje!? Malo. Ocjena javnosti samo je u decimalama prolazna.

„Pa, ja sam potpredsjednik Vlade!“ – goropadno je odgovorio novinarima ministar Branko Grčić (zvani optimist bez pokrića) kad su ga pitali kako to da se ipak vozi u novoj službenoj jurilici, vrijednoj 650.000 kuna. Zdravstveni si ministar Siniša Varga dopušta da ga službeni vozač vozi na vikend-skijanje službenim Audijem, jer „na to po zakonu ima pravo“. Imao je „pravo“ baciti u koš 200.000 eura plaćenu stratešku studiju razvoja zdravstva, svog prethodnika Rajka Ostojića? Taj veliki novac poreznih obveznika nije njegovo ćaćinstvo! Ni 1,2 milijuna kuna za uređenje pedesetak četvornih metara novinarske sobe u HZZO-u.

Ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović također „ima pravo“ sljuskati milijune kuna na unajmljivanje prostorija i preseljenje u Zagrebtower, na ured-vidikovac na krovu metropole, na kupaonicu i zahod uz ured? „Neću valjda prljav raditi, a nuždu obavljati u obližnjem kafiću!“ Bivši znanstveno-obrazovno-sportski ministar Željko Jovanović neće „valjda kočijom dolaziti na posao“ kad je Vlada već kupila skupocjenu ergelu od 1581 automobila za više od 270 milijuna kuna, najluksuznije A6 za svoje najvi&sc
aron;e rangirane članove (Vesnu Pusić, Milanku Opačić, Branka Grčića…). A dužnosnički obziri i moral, ljudi!? A država u recesijskom sranju već šest godina!? Ma, dajte-najte! Bijedna Naša „nema novca za sve potrebe“, ima samo za neke.

U Belom Manastiru, javljaju mediji, dijete u osmoljetki nema pet kuna za topli obrok; u Obrtničkoj srednjoj školi u Križevcima učitelji odbijaju od jadnih plaća za kupiti tenisice svom đaku! Da u Milanovićevoj momčadi ima i zericu svijesti i savjesti izvan pukog uhljebničkog interesa, iste bi sekunde Milanka Opačić potjerala one stotine konja ispod poklopca motora službenog A6 put Križevaca i Belog Manastira! To je njezin problem: djeca nemaju što jesti. Neće ona tamo, gdje njezini birači nemaju što jesti ni djeca za tenisice, jer je sam premijer kazao da u RH nema gladi ni gladnih. A ona vjeruje šefu Milanoviću!

Što će uhljebima narod kad jednom ispiju pobjednički pjenušac u izbornoj noći! „Da sam boksački impresario, ja bih iznajmio veliku sportsku dvoranu, Arenu na Laništu, na primjer, i napravio grandiozan spektakl, Noć uhljeba“, zapisao je u tom smislu ugledni književnik i kolumnist Ante Tomić u Jutarnjem listu u povodu obračuna ministra poduzetništva i obrta Gordana Marasa i predsjednika HGK Luke Burilovića zbog međusobnih optužbi o uhljebima na radnim mjestima pod državnom kapom. „Nemoguće je kazati koji nam od ove dvojice muškaraca i dvije institucije koje oni predstavljaju manje treba, čija je društvena korist beznačajnija. Posrijedi je krajnje neizvjesna tučnjava zla i gorega.“

Marijan Vogrinec