Jadi umirovljenog učitelja

U ovoj demokratskoj, socijalnoj, samostalnoj državi, stvorenoj nakon agresije i oslobodilačkog rata – najnezahvalnije je biti umirovljenik. „Previše“ nas je, „krivi“ smo zbog toga što smo preskupi za mirovinski fond, valjda nam valja požuriti sa umiranjem da se „rastereti“ državni proračun jer ga ugrožavamo. A činjenica da smo svojim radom u svom radnom vijeku stvorili sve vrijednosti s kojima je Hrvatska „ušla“ kao samostalna europska država (na žalost opljačkana i razorena u velikom dijelu za vrijeme agresije i oslobodilačkog rata) no ipak je ostalo mnogo toga što smo stvorili i izgradili. Sve to se danas ne spominje, ne poštuje i smatra nas se prora-čunskim „parazitima“ zbog kojih je država u teškoćama. Dok sam radio u prosvjeti, nekoliko puta su plaće i naknade bile zamrznute. Sada su na dvije godine „zaleđene“ i naše skromne mirovine, no ne i porasti režija, troškovi života općenito. Kako preživjeti?

Drugi razlog, zbog kojega se osjećam duboko povrijeđenim je provedba „privati-zacije na hrvatski način“, stjecanje vlasništva pomoću „vaučera“, da bi rasprodali opremu niza proizvodnih pogona pa zatim i zemljišta po višestruko višim cijenama, s radnicima poslanim „na ulicu“ i državi na trošak za mizerne naknade za vrijeme nezaposlenosti – i to upravo onih vrijednosti koje smo kao radnici za svoga radnog vijeka stvarali. Te su vrijednosti završile u novčanicima „pogodnih, zaslužnih i uglednih“ što nam još i dan-danas kroje sudbinu. Krivi smo valjda, što u bivšem sistemu nismo stvarali više.

Treći razlog moje povrijeđenosti su i današnje pozicije političara, koji su si od stvaranja Hrvatske osigurali povlašteni standard, povlaštene mirovine i pogodnosti uz bescjenje (prijevoz, prehrana), naknade za odvojeni život, gomilanje funkcija uz dodatne naknade i sl.) dok mi, umirovljenici, (valjda ekološki osviješteni) sakupljamo otpad po kontejnerima i ako imamo sreće pronaći dovoljno plastičnih boca – imamo za kruh, za sebe i svoju djecu školarce ili školovane i nezaposlene odrasle koje hranimo.

I konačno, kao da je u Hrvatskoj sramota biti umirovljenikom, bez obzira što sam odradio puni radni vijek (čak 42,5 godina), ispunio puni starosni uvjet, a nitko se nije sjetio, da nama, prosvjetnim djelatnicima, koji smo nastavu održavali i po pod-rumima, radili pod granatama (grad Osijek jer bio na prvoj bojišnici), odlazili s učenicima na „ratne lokacije“ i zajedno s njima strepili za najbliže, širili izvan zemlje istinu o domovinskom ratu, i dopremali u Hrvatsku lijekove, hranu za dojenčad, zavoje,… nakon svakog smještaja djece – vraćajući se u svoj grad pod granatama. Nama, učiteljima, nitko nije stisnuo ni ruku.

A sada smo – teret proračunu! Da li je čudno što sam ojađen? Kako da budem sretan i zadovoljan svojom starošću, a prije nje dao sam sve od sebe za Hrvatsku – ali sam na svoju (ne)sreću ostao živ, postao obični – jadni, postiđeni i od vladajućih, nepoželjni umirovljenik.

I još nešto: doneseni proračun za 2011. godinu jedini je koji je u ovoj situaciji mogao donijeti g. Šuker i njegov HDZ. Zašto je to jedini mogući proračun – drugi je „par opanaka“, a za njega je HDZ svakako odgovoran svojim načinom vladavine u zadnjih deset godina.

Autor poznat uredništvu

| Broj posjeta: 935 |

Želite li komentirati? Objava: "Jadi umirovljenog učitelja"

Imate li komentar?