Imao sam osjećaj da sam kao ljudsko biće ostvaren, kada sam 1968. kao srednjoškolac, sudjelovao u studentskim demostracijama protiv rata u Vijetnamu, zahtjevima za demokratizaciju društva, duboko sam suosjećao s Janom Palachom, divio sam se slobodi javnog govora u Hayd parku u Londonu, bio sam „zanesen“ hipi pokretom u SAD-u i sve je to u meni budilo nešto lijepo, ljudsko, osvježavajuće, to je bio moj slobodarski san, ideal, koji je bio u suprotnosti sa stavovima i dogmatskim vrijednostima društva koje se i silom nametalo kao jedino ispravnim načinom i stilom života za one koji žive u toj zajednici.
Bila su to mladenačka vremena kada sam živo osjetio i proživljavao ostvarenja idejnih pupoljaka borbe za građanska i ljudskih prava i sloboda i doživljavao osobna razočarenja široko rasprostranjenim dogmatizmom, jednoumljem, nepriznavanjem i neuvažavanjem ljudske različitosti.
Živio sam u duštvenom miljeu jake političke propagande i vojno-policijske kontrole koji je sistematski, što milom a što silom, utemeljivao duh u narodu da je zadani društveni sistem, institucije tog sistema, partija, nešto najbolje u povijesti ljudskog roda, da to treba čuvati kao zjenicu oka svoga a za prolaz i mjesto u društvu morao si biti obezglavljena masa, poslušnik koji „hrabro“ javno aplaudira odabranim, koje su birali odabrani, koje je odabrao vođa.
Ako si mislio, mislio si u sebi a javno kritički misliti i iznijeti mišljenje koje se suprostavljalo ideološkoj dogmi, javno iznijeti negodovanje o odabranom moćniku, tražiti promjene i protestirati protiv vladajućeg sustava mogao si ali uz obvezni zatvorski tretman. Neki su proglašavani ludim. Neki su i ubijeni. Najblaži oblik odmazde je bio proglašenje društveno-politički nepodobnim i time si bio prekrižen za javni život u društvu, otpadnik od društva, smeće.
Što javno, što tajno, uništavana je i sistematski razarana u samom korijenu građanska sloboda mišljenja. Kontroliralo se, hapsilo, zabranjivalo. U ljudima se nastanio strah. Strah od javnog iznošenja mišljenja o onome što mu je na srcu, na duši, o nepravdama i nepoštenju sustava i vlastodržaca. Strah od odmazde. Ubijana je demokracija. Ubijano je ljudsko dostojanstvo.
Duh tog vremena, kronična zaraza, teško se liječi u procesima razvoja demokracije i ostvarenja ljudskih sloboda i prava.
San o slobodi javnog iznošenja mišljenja, san o ostvarenju demokratskog prava na drugačije mišljenje, san o slobodnom demokratskom društvenom djelovanju sukladno osobnom mišljenju s poštovanjem drugog i drugojačijeg, ostvaruje se.
Ostvarenje moga sna omogućuje mi se i kroz aktivnosti u stranci čiji sam član, Hrvatski laburisti-stranka rada.
Omogućeno mi je i kroz akciju „Pišite vladi – ostavka“ kao i svim drugim slobodoumnim ljudima da javno, slobodno, demokratski, združeni, iznesemo svoje mišljenje i stav o vladajućoj garnituri – Vladi Republike Hrvatske i da ih javno pozovemo da podnesu neopozivu ostavku i da im i ja javno kažem: Hvala Vam, dosta mi Vas je!
Ima li kod nekog straha?
Hrabro prijatelji i ostvarujte se kao razumna misaona bića dostojna života na ovoj globaliziranoj planeti!
Stanislav Nusbaum
Želite li komentirati? Objava: "Hvala vam, dosta mi vas je!"