Hrvatski san i java

Kolumna Marijana VogrincaMožebitni hrvatski europarlamentarac iz laburističkog jata Antun Kapraljević suočio se ovih dana na jednoj lokalnoj televiziji s Dubravkom Šuicom, konkurentskom kapitalkom „novog HDZ-a“ za isto zastupničko mjesto. I – potukao je njezinim oružjem! Kaže Šuica, druga na šarenoj listi iz koalicijske kuhinje Tomislava Karamarka, kako smo se svi referendumom opredijelili za svoju samostalnu hrvatsku državu i kapitalizam, pa je neumjesno kukati što imamo i državu i kapitalizam.

Ma, je li!? – valjda je mislio Kapraljević. Staloženo je kontrirao i gospođi Šuici i njezinim istomišljenicima, koji su se u malo vremena lijepo opernatili kapitalističkim blagodatima, a da nisu ni orali niti kopali! Jesmo, opredijelili smo se za hrvatsku državu i kapitalizam, tvrdi Kapraljević, ali se nikakvim referendumom nismo opredijelili za državu u kojoj ćemo biti gladni i obespravljeni ni za liberalni kapitalizam neorobovlasničkog tipa! Nismo se opredijelili za hrvatsku državu u kojoj će tržište i profit šake krupnih vlasnika kapitala biti važniji od čovjeka, njegovih građanskih i socijalnih prava!

Da je netko 1990. sadašnje „stanje nacije“ ugradio kao viziju u referendumsko pitanje o osamostaljenju, Hrvati bi i dan-danas radije kusali jugoslavenski kruh, preskočivši usput krvavi rat, nego se gladni i bez posla zaključavali iza hrvatskih vrata pred hrvatskim inkasatorima i ovršiteljima, rovali po hrvatskim kontejnerima i totalno depresivni spominjali bližu rodbinu hrvatskim političarima i hrvatskim biskupima koji im iz svile i kadife ne prestaju vatrenom demagogijom titrati očajno prazna hrvatska srca.

U pravu je laburist Antun Kapraljević kad tvrdi da državu kakvu sada imamo nitko normalan u hrvatskom korpusu nije odobrio nikakvim referendumom, pa su ne samo smiješne i neuvjerljive Šuičine riječi nego i daleko od zdrave pameti. Zbog dvaju razloga. Prvo, gospođa spada u skupinu hrvatskih „domoljuba“ iz kategorije „svila i kadifa dok kažeš keks“, pa nema pojma što znači ne imati za kruh i mlijeko djeci i besano se prevrtati noću u hrvatskom krevetu zbog ovrhe kojom će hrvatska država izbaciti na ulicu hrvatsku obitelj iz njihova hrvatskog doma. Drugo, bivša, najvjerojatnije i buduća europarlamentarka dolazi iz hrvatske stranke koja je 18 godina razarala ono što je njezin hrvatski utemeljitelj stisnutih zuba i zgrčene šake ovjenčao legendarnim usklikom: „Imamo Hrvatsku!“ da bi nedavno fasovala presudu hrvatskog suda za pljačkanje hrvatskog naroda.

Isto političko društvo, sastavljeno po materijalno-interesnom, a ne kriteriju dobrobiti svih građana, sada se opet laktaši, pa i preko mrtvih (pokojnih predsjednika Franje Tuđmana i ministra mu obrane Gojka Šuška), prema vladajućim foteljama na Markovom trgu. Bez imalo srama, upijenog iz elementarnog kućnog odgoja, ministri ZNA SE od prije prosinca 2011. godine kočoperno šamaraju neuspjesima, nesposobnošću i lijenošću izbezumljene aktualne resorne prvake, premijera Zorana Milanovića i cijelu Vladu, jer „vode zemlju u propast, pa je najbolje da ZET pošalje autobus pred Banske dvore i sve ih odveze da nikad više za njih ne čujemo“.

Do prije dvije i pol godine svi su ti šukeri, miloševići, bačići, jandrokovići, popijači, dalićke, mlakari, milinovići i koji sve ne vedrili i oblačili u državi. Pouzdanici bivšeg premijera Ive Sanadera okrenuli mu leđa i pretrčali najboljoj prijateljici „dragog Ive“, pa i Jadranki Kosor okrenuli leđa nakon što ih je sve odreda lijepo uhljebila u saborskim klupama te pretrčali šefu „novog HDZ-a“ Karamarku. Sposobni neki ljudi. Mogli bi, da se njih pita, doživotno sjediti u ministarskim foteljama. Možda i hoće, jer imaju soli u glavi i snage u nogama i za pretrčavanja u razdoblju nakon Tomislava Karamarka.

Pa što nisu, kad su već godinama bili za državnim kormilom, načinili Švicarsku od Hrvatske, Švedsku, Norvešku ili, hajde da se sjetimo najbliže im srcu – Njemačke, stranačke sestre Angele Merkel!? Kako to da, recimo, Domagoj Milošević nije doveo u Hrvatsku, a ministarski je za to bio zadužen (i odlično plaćen!), ni jednog ozbiljnog stranog ulagača, a sada se ne gasi u sijanju pameti baš o – gle vraga! – privlačenju investitora!? Novi mu stranački mecena Karamarko, odvažno i sirovom policijskom revnošću, objema potkovanim čizmama cipelari Kukuriku mrtvaca: na jednoj je anti-antifašizam s mrskim partizanima (a što ćemo s Tuđmanom, kojega kuje u zvijezde?), a na drugoj ubojita mudrost „ova vlast ne valja“.

SDP-ova koalicija puca po svim šavovima, sam SDP ne zna što će sa sobom od silnih afera i unutarnjeg rusvaja, a stari/novi jurišnici „novog HDZ-a“ u žestokom se pripetavanju nadmeću koji će jače Karamarkovim stilom opaliti protivnika u knock downu i priskrbiti si sekundu šefova karakterističnog smiješka.

Jadno, bijedno i nikakvo u državi koju smo si, kaže gospođa Šuica, sami izabrali. I to referendumom, zasad najboljim oblikom neposredne demokracije. Neki kažu da je država takva kakvu njezini građani zaslužuju, pa bi bilo zaključiti da Hrvati uopće ne zaslužuju svoju državu kad njome ne znaju upravljati na vlastitu sreću i dobrobit. Budući da nam ključni, razvojni gospodarski pokazatelji leže duboko na dnu koša za smeće i da oporavak od kriznog tsunamija nije ni na vidiku, vlast navrat-nanos rasprodaje budzašto sve što neki stranac želi kupiti. Ili daje u koncesiju „na neograničeno“ sa zajamčenom zaradom (podmiruje gubitka iz džepa građana: autoceste, banke…), pa se više ni ne pita je li nešto obiteljsko srebro ili zlato. Samo daj! Idemo, tezga je otvorena! Daj što daš, samo neka je odmah i neka je kešovina.

Na (ne)sreću još nitko u svijetu nije patentirao zamisao da se cijela država dade nekom u koncesiju, pa bi Hrvati i tu mogli biti genijalno prvi. Kao u izmišljanju nacionalnih mitova u koje ni sami ne vjeruju, a od njih imaju više štete nego koristi. Recimo, da Japanci ili oni smrznuti Norvežani uzmu cijelu Hrvatsku u koncesiju!? Pokusno, na 1000 godina? Da gospodare našim oranicama i livadama, šumama, morem i otocima, nadzemljem i podzemljem…, A nas oko 4,3 milijuna žitelja da presele na rajske pacifičke otoke vječnog ljeta, gdje ćemo bez motike i mozganja živjeti od koncesijske naknade. Poput bogova! Nema šanse da bismo za desetljeće potrošiti brdo love od samo pet posto koncesionarove godišnje zarade. Baš kad bi svaka obitelj dnevno pekla vola!

Bez šale, najteži je put ostati svoji na svome. Ima nekih dugoročnijih izgleda, ali bez „novog HDZ-a“ i SDP-a s njihovim trgovačkim patuljcima, kojima je do vladanja na račun građana, ne za njihovu dobrobit. E, sad, je li hrvatska demokratska svijest sazrela za taj iskorak? Najvjerojatnije nije, pa ćemo još barem dva sljedeća parlamentarna mandata gledati tragikomičan igrokaz s akterima koje smo i dosad doživljavali kao noćnu moru. Dok se neki međunarodni autoritet ne dosjeti oduzeti nam državnu licenciju: „Što će država tim Hrvatima kad ne znaju što bi s njom!?“

Marijan Vogrinec

| Broj posjeta: 844 |

Želite li komentirati? Objava: "Hrvatski san i java"

Imate li komentar?