Hrvatska koja se neće graditi na leđima obespravljenih radnika

Kao radnici pokušavamo naći svoje mjesto pored svih drugih zadanih vrijednosti koje nažalost dolaze prije nas, poput slobode tržišta, užih ili širih interesa privatnog vlasništva, konkurentnosti, zadanih profita, itd. Gospodarska kretanja u svim sferama privrede , a tako i poljoprivredi, zahtijevaju sve veću i jeftiniju proizvodnju za rastuče potrebe. Tržišni sustav, kojim se to pokušava postići, poznaje pak svoje zakone profita tj. izuzimanja viška vrijednosti. Između ta dva odnosa, poljoprivreda je, kao primarna proizvodnja sirovina, u izuzetno nezavidnom položaju, te je za nju ključna zaštitna uloga Vlade. Nažalost zaštita domaće proizvodnje a time i standarda, smatra se preprekom širenja slobodnog tržišta , tako Vlade svugdje u svijetu, gube moć reguliranja odnosa unutar vlastitih država. Nažalost ni Hrvatska nije izuzetak.

Nemogućnost zaštite odnosa, regulacije tržišta, čuvanja standarda lomi se na nama kao radnicima i potrošačima.

Većina problema je nastajala zbog ne uključivanja svih socijalnih partnera u izradu zakonskoh rješenja. Iz toga proizlazi da je socijalni dijalog postoji samo na deklarativnoj razini, odnosno da istinskog socijalnog partnerstva nije bilo. Najsvježiji primjer je ZOR.

Danas su glasni pozivi na dijalog , na podjelu krize , na podjelu odgovornosti, dok takvih poziva nije bilo kada se djelila prije stečena vrijednost. Stvorili smo radnika koji od rada u punom radnog vremena nemože izdržavati ni samoga sebe.

Nalazimo se u fazi gubitaka radnih mijesta, poslije koje dolazi dugo razdoblje bez novog zapošljavanja i sa više fleksibilnosti,

Kao zemlja izvan Europske unije nemamo adekvatne socijalne mehanizme, raste rizik od socijalnog konflikta.

U takvom okruženju, u koje smo dovedeni, naše su poruke jasne :

• – trebamo I tražimo zaštitne mehanizme za radnke,
• – da javna sredstva koriste samo socijalno odgovorna poduzeća,
• – zaštita rada, radnih mijesta I stečenih prava, a ne samo kapitala, te porast gospodarske aktvnosti kroz rast kupovne moći stanovništva
• – zaustaviti realni pad vrijednosti rada tj plaća i stvarati uvjete za konkurentnost domače proizvodnje kroz strategiju razvoja a ne kroz jeftini rad.
• – u plaći radnika realnog sektora više nema mijesta, ni za njega samog.

Dugoročno održivo društvo, nesmije biti samo sindikalna poruka , već civilizacijsko dostignuće.

S duge strane glasnija su dijametralno suprotna stajališta u cilju daljnje fleksibilizacije i deregulacije, te stvaranja jeftinih proizvoda jeftinog rada. Ukupni društveni razvoj i opće dobro temelji se na prešutnom kršenju radnog prava. Ponovno se postavlja tržište ispred demokracije.

Predstavnike Vlasti zajedno sa poslodavcima i sindikatima čeka izazovno i zahtjevno razdoblje u kojem je dugoročno održivo društvo tek daleki cilj.

Dijalog je jedina za sada zajednička točka.

U Hrvatskoj koja se neće graditi na leđima obespravljenih, dijalog nema alternativu ali nije i nemože biti alibi niti cilj samome sebi.

Svaki smo dan u sindikatu, ne zato, što se ne znamo brinuti za sebe,

več zato što možemo, želimo i trebamo – više od toga.

Zato što želimo i možem više od toga,

Zato smo očevi i majke, kolege, radnici, prijatelji,

Zato smo članovi Laburista, sindikata

Zato smo ljudi.

Armando Bičak