Grobari s Markovog trga

SDP-ova se koalicijska vlast opet u sabornici iskazala medijskopolitičkim biserom: prepolovila je PDV na dnevne novine, pa će one koje imaju statut, objavljuju autorske tekstove i sadrža više od 25.000 riječi po izdanju plaćati ubuduće pet umjesto 10 posto poreza na dodanu vrijednost! Vladajući su glatko odbili amandmane Hrvatskih laburista – Stranke rada i HDZ-a, kojima se pokušalo spriječiti diskriminaciju barem znanstvenih i kulturno-umjetničkih tiskovina te lokalnih tjednika, odnosno novina koje se usude kritički ocjenjivati Vladin rad.

Snagom dirigirano nabildanih većinskih zastupničkih ruku, a ne logike i argumenata opet je ozakonjena nepravda. Koliko apsurda, diskriminacije i nerazumijevanja u samo jednom brzopoteznom (anti)rješenju, dugoročno štetnom za novinare, novinarstvo, većinu tiskanih medija i sve kojima je prvenstveno stalo do kvalitetnog informiranja. Za razliku od nakladnika, kojima je do što lakše, brže i veće zarade, bez obzira na kakvoću novinskog sadržaja. SDP-ov zastupnički stroj legalno je namignuo ciljanoj izdavačkoj manjini da drugi put uredno pospremi u džepove 5-postotni porezni dar. Tko šiša onih 800 novinara na burzi rada, robovske uvjete u „štednjom“ desetkovanim redakcijama, zakidanje na plaćama i doprinosima te niz profesionalnih elementarnih nepogoda u kojima danas izlaze ne samo dnevne novine.

Apsurdan je distinktivni (diskriminirajući!) kriterij o olakšici novinama koje objavljuju autorske tekstove, jer svake novine objavljuju autorske tekstove. Baš svake. Čak su i pisma čitatelja autorski tekstovi! Ali to Vladini zakonopisci ne znaju, jer nisu pitali struku, a vlastito im se iskustvo pretežno svodi na godine ispijanja kava po raznim uredima. Ili Vladini „stručnjaci“ za novinarstvo tumače autorstvo na neki svoj način o kojem žurnalistička struka i javnost pojma nemaju? Kriterij „statut“ su također izmislili amateri, jer radno-administrativna papirologija uglavnom nema veze s uređivačkim politikama i informativnom kakvoćom dnevnih novina što, navodno, treba reanimirati na tržištu. Kriterij o 25.000 riječi po izdanju još je luđe rješenje. Tko će svaki dan brojiti riječi u svakom izdanju, recimo, Jutarnjeg lista, Novog lista, Slobodne Dalmacije, Večernjaka…, pa o tome izvještavati Vladine finance, koji će dojavljivati rezultat državnom blagajniku Slavku Liniću kako bi 5-postotnom PDV-u okrenuo palac gore ili dolje!?

Pa, medijski grobari s Markovog trga ne znaju ni koliko tiskovina uopće izlazi u Hrvatskoj, kada, o čemu pišu, koliko kora ima novinarski kruh i slično! A presuđivali bi o sudbini javnog nacionalnog dobra kakvo je i tiskano novinarstvo!? S istim tragičnim učinkom kao kad ministar poljoprivrede Tvrtko Jakovina ne zna zavrnuti slavinu s milijardama kuna poticaja prevarantima u poljodjelstvu i stočarstvu, kad ministar Rajko Ostojić populistički snižava zdravstveni doprinos, čime baca tu životno presudnu djelatnost u totalni kolaps i uzrokuje strašan potres u državnom proračunu, kao kad se ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović bahato/neznalački razbacuje velikim riječima o „novom školstvu“ i „isušivanju nogometne močvare“, a onda rasplamsa pobunu više od 100.000 prosvjetara te mu se izravno u lice smiju nogoloptačka vladarska trojica Zdravko Mamić, Igor Štimac i Davor Šuker… Igrati se politike i vođenja države, neozbiljno je i nedopustivo. Osobito nakon dugotrajnog HDZ-ovog pogroma.

„Stopa od pet posto je socijalna stopa“, tvrdi premijer Zoran Milanović. „Vlada želi potaknuti pisanje, dnevne informativne novine općeg informativnog karaktera su novine koje pišu tekstove. Želimo poticati one koji dnevno pišu tekstove.“ Ma, je li!? Tekstove, Milanoviću, pišu novinari, a novine ih objavljuju. Ni u dnevnim novinama nema novinara koji dnevno pišu tekstove. Novinar u dnevnoj redakciji nije Charlie Chaplin koji u čuvenoj nijemoj socijalnoj parodiji zavrće na pokretnoj traci zavrtnje stalno istim pokretima ruku i sve bržim tempom. Međutim, zašto Vlada nije već lani iskazala tu svoju nepokolebljivu želju, a mogla je, u slučaju Vjesnika, najstarijeg dnevnopolitičkog lista (72 godine) u Hrvatskoj, koji je kao javno dobro bio u državnom vlasništvu? Zbog ucjene istog nakladničkog lobija koji ju je sada nagovorio na 5-postotno sniženje PDV-a, jer da će u protivnom poslati na burzu novi ešalon otpuštenih novinara. Izdavačima je u toj ucjeni držalo svijeću Hrvatsko novinarsko društvo (HND) demagogijom kako će niži PDV pridonijeti boljem položaju novinara i pomoći dnevnim novinama u preživljavanju na tržištu. HND se pravi da ne zna kako su nakladnici pri sniženju PDV-a na 10 posto strpali državnu pomoć u džepove, nisu poboljšali uvjete rada i novinarske plaće, poskupjeli su dnevni tisak sa šest na sedam kuna i nastavili ukidati izdanja, rubrike, broj stranica i radna mjesta!

Laburistički zastupnik Branko Vukšić rekao je u saborskoj raspravi da se Vladina „diskriminirajuća odluka odnosi na jedan list, tu su se debelo upleli neki klanovi kako bi s tržišta izbacili jedne novine ili jednu izdavačku kuću“. On točno procjenjuje da je to „jedan od najperfidnijih pokušaja da se uništi jedan medij“. Milanovićeva medijska socijala ni načelno ne vrijedi za sve jednako, jer su prepušteni tihoj eutanaziji brojni lokalni i županijski listovi, tjednici i dvotjednici, mjesečna izdanja, novine i časopisi za društvena pitanja, znanost, kulturu i umjetnost. Milanović je lani zajedno s ministrom financija Slavkom Linićem i tadašnjim prvim Vladinim potpredsjednikom Radimirom Čačićem uništio list Vjesnik, koji je Hrvatska izdavala od 1940. godine, jedini ozbiljan politički dnevnik u zemlji nedodirnut kriminalnim privatizacijskim raljama. Dopustio je lani od 1. siječnja, pod geslom „Vjesnik je mrtav, mrtvaca treba pokopati“, mrcvarenje 130 novinara i drugih zaposlenika, čija stečajna agonija još traje i u kojem će „pokapanju mrtvaca“ na kraju biti opljačkani. Zbog najatraktivnijeg zemljišta u državi (više od 80 milijuna eura!) i malo većeg tržišnog kolača dvjema velikim medijskim kućama od kojih se jedna sad istiskuje nižim PDV-om, a druga vlasnički okrupnjuje na Vjesnikovom lenu, stjecanom desetljećima?

Glavnim dnevnopolitičkim listovima bivše SFR Jugoslavije – ljubljanskom Delu, sarajevskom Oslobođenju, beogradskoj Politici, novosadskom Dnevniku, prištinskom Jedinstvu i Rilindiji, podgoričkoj Pobjedi i skopskoj Novoj Makedoniji – nitko u novim državama nije ni pomislio prijetiti ukidanjem. Srbija se itekako ponosi Politikom, koja cijelo stoljeće neprekidno izlazi s istim crnim zaglavljem, fontom slova i na istom formatu! Sve te Vjesnikove „sestre“ i „braća“, kao i rođaci istog političko-informativnog značenja u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, pa i tamo preko Velike bare, u SAD-u, imaju slične, ako ne i iste novčane i probleme s nakladama, ali te države nemaju Kukuriku vlast. Hrvatska nije imala desetak milijuna kuna za Vjesnikovu reanimaciju, ali ima 40 milijuna kuna za 10.000 pametnih telefona svojim činovnicima, stotine milijuna za novi Vladin zrakoplov, gotovo 2000 luksuznih automobila, tisuće izmišljenih unosnih radnih mjesta „svojima“ po državnim uredima…

I sad, premijer Milanović nešto muca o pisanju autorskih tekstova, i
nformiranju i prebrojavanju desetaka tisuća riječi u zemlji koja više nema ni jedan ozbiljan dnevnopolitički list nezagađen žutilom, koji visokim profesionalnim standardima, analitičkom ozbiljnošću i pristupom temama nešto znači u domaćoj i međunarodnoj žurnalističkoj ponudi. Vjesnik, čiji je brend za bagatelnih 100.000 kuna ovih dana otkupilo Ministarstvo kulture, bio je zadnji relevantan izvor koji se citirao u svjetskoj diplomaciji, iz kojeg se vjerodostojno zaključivalo o državnim stajalištima i društvenim trendovima u Lijepoj našoj i čiji opstanak nije ugrozila ni jedna vlast od hrvatskog osamostaljenja, do Milanovićevog palca dolje.

Marijan Vogrinec