Glasovanje u parlamentu

Kolumna Nikole VuljanicaPostoje različite prakse glasovanja u parlamentima. Dobro odgojeni i još bolje ustrašeni parlamenti totalitarnih režima (komunistički, fašistički i slični) usijek su jednoglasni. Svi misle isto, svi misle kao veliki vođa i nema dilema. Kad se pojave dileme, dolazi do klanja. Parlamenti u demokratskim zemljama glasaju uglavnom demokratski, po definiciji. Kako je demokracija demokratska, a demokracije nisu iste, to je i praksa različita.

Primjerice, u Europskom parlamentu, gdje nitko (niti jedna grupacija stranaka) nema apsolutnu većinu najveći dio zastupnika glasuje prema stranačkom dogovoru, no taj dogovor ni za koga nije obveza i prije glasovanja se lobira, nagovara i dogovara, argumentira i ljudi se ponekad odluče glasovati i protiv stranačke preporuke. Nitko nikoga zbog toga ne poziva na red. S druge strane, kad se radi o pitanju koje je od nacionalnog interesa za pojedinu zemlju teško će se dogoditi da neki od zastupnika glasuje protiv interesa svoje zemlje. Bez obzira na ideološko i drugo opredjeljenje.

Hrvatska je mješovita zamlja, u svakom smislu koji si čovjek može zamisliti. Kod nas ni čuda nisu čudna pa se događa da desnica glasuje socijalno, ljevica podrži banke i izglasava jednoglasno enormne poreze na sirotinju, zastupnik regionalne stranke pridruži se onima koji glasuju za centralizaciju (mada u diskusiji jasno izjavi da se ni on sam ne slaže s tim za što će sasvim sigurno glasovati) i tome slično.

U Hrvatskoj saborski zastupnici vlasti uvijek glasuju za prijedloge vlasti i nikad za prijedloge opozicije. Bez obzira na uvjerenja, svjetonazor, interese svog kraja, zdravi razum i slične nevažne čimbenike. Ne vjerujem da za drugačije glasovanje postoje konzekvence kao u Sjevernoj Koreji ili one koje su vrijedile kod druga Staljina, ali stare navike teško umiru. Zastupnici vlasti izuzetno su disciplinirani (svejedno da li se tu radi o HDZ-u, SDP-u, HNS-u, HSS-u, IDS-u ili nekoj drugoj stranci). Zastupnici vladajuće koalicije uvjereni su da je izvor sve nacionalne pameti u vlasti i tako se ponašaju. Naravno, u nadi da će u sljedećem mandatu i oni biti dio te pameti. Kad se pokaže da prijedlog vlade i nije bio najpametniji opravdanje je jasno i jednostavno – morao sam podržati svoju stranku. Ona je, valjda, bogom dana.

Zašto je to tako? Jednostavno, zato jer zastupnike nisu birali građani (oni su birali stranke) nego stranački vođa. Vođa i njegova ekipa, najčešće rlo ograničena, sastavljaju listu. Ako vođa kaže da ste na prvom ili drugom mjestu, sigurno prolazite, ako vođa kaže da ste na dvanaestom mjestu, ne prolazite. Dakle, odgovorni ste vođi, ne građanima koji glasuju za vašu stranku, pa se u parlamentu tako i ponašate. Glasujete za vođu. On vas je u Sabor doveo, on, dakle, najbolje zna što je dobro za vas i za ovu državu. I tako do očaja.

Kako glasuju laburisti? Svi znamo kako su se kod nas radile izborne liste. Postupak je bio iscrpljujuće dug i ludo kompliciran, ali predsjednik stranke i predsjedništvo nisu liste vidjeli sve dok nisu bile sasvim gotove. Na listu kandidati nisu mogli doći ako nisu članovi stranke (u načelu), dakle postoji jasna odgovornost prema stranci i njenom programu i – tu je kraj.

Što se laburista u hrvatskom Saboru tiče, postoje tri vrste točaka o kojima se glasuje.

Prva su povjerenje vladi i njenim ministrima i proračun. To su teme po kojima vlada ostaje ili pada i, kako smo u opoziciji (odlukom stranačkih tijela) glasujemo protiv ili smo suzdržani. Nemamo povjerenja u ovu vladu, rekli smo na početku i nismo pogriješili. Dakle, kod ovih točaka vrijedi apsolutna stranačka disciplina. Sve drugo je pretrčavanje u drugi tabor.

Druga skupina su zakoni koji se izglasavaju dvotrećinskom (Ustav) ili apsolutnom (tzv. organski zakoni) većinom i zakoni koji se tiču temeljnih odrednica našeg programa (Zakon o radu i drugi zakoni koji izravno utječu na socijalni i društveni položaj naših birača). O tim se zakonima dogovaramo i najčešće odlučujemo kako ćemo kolektivno glasovati. Dogovori su ponekad burni, ali uvijek završavaju slogom. Eventualno drugačije mišljenje znači samo to – da zastupnik ima drugačije mišljenje. Nema pritisaka i nema posljedica.

Treća i daleko najveća skupina propisa su ostali zakoni. Na klubu zastupnika prodiskutiramo ih, zaduženi zastupnik (onaj koji će govoriti u ime kluba) eventualno pojasni manje jasne detalje i kaže svoj stav, a glasujemo kako tko misli da je pošteno.

U stranci se sada, nakon dvije godine, već i poprilično međusobno poznajemo. Nemamo uvijek iste stavove o svim pitanjima, a nema ni potrebe da svi jednako mislimo. I onaj koji je u manjini ima pravo na svoj stav i na to da ga zastupa. S druge strane, okupili smo se zbog određenog sklopa tema i problema za koje mislimo da se mogu i moraju riješiti na određeni način i u interesu najšireg sloja hrvatskog društva – onih koji ćive od svoga rada. To su pitanja socijalne pravde, poštenja, rada … . Tu se slažemo jer inače i ne bismo bili zajedno. Sve drugo stvar je slobodne ocjene, svjetonazora i osobnog stava. Tako u Saboru i glasujemo. I uvjeren sam da ćemo tako glasovati i kad budemo na vlasti. Ovo robotsko podizanje i spuštanje ruku u parlamentu kakvo gledamo dvadeset godina nikome ne ide u korist. Osim, naravno, stranačkim bosovima i onoj ozloglašenoj „političkoj eliti“. A politokracija i vladavima političke elite (koja je izvršni organ financijske i lopovsko-bankarske elite) doveli su i ovu zemlju i Europu u ciklus kriza iz kojih ne vide izlaza. Ne vide jer se boje zdrave pameti.

— Nikola Vuljanić

| Broj posjeta: 900 |

2 komentara u "Glasovanje u parlamentu"

  1. Još jedan odličan tekst – analiza – mišljenje, Nikola!

    Pozdrav od Anice

  2. Znam da vladajući ne usvajaju prijedloge opozicije,ali ipak dobro je i kad se prijedlog uputi,ako ništa drugo,neka se zna.
    Mišljenja sam da bi bilo dobro predložiti tajno glasovanje u Saboru.To bi vladi značilo teže donošenje pojedinih zakona,ali bi se dobilo na kvaliteti.Jasno pri tom računam na to da su većina zastupnika časni ljudi,u što želim vjerovati.

Imate li komentar?