Crveno-crni svijet

Pričam neki dan s pajdom iz Kanade preko Skype-a, i tako – riječ o ovom, riječ o onom, dođosmo i do posla. U jednom trenutku, moj me nadobudni prijatelj upita: “Čekaj malo, znači – kažeš mi da u Hrvatskoj ne možeš dobiti normalan posao za koji si se školovao i za koji si osposobljen ako nisi član stranke na vlasti?”. “Upravo tako”, odgovoram mu, “ili ako jednostavno nisi podoban na bilo koji drugi način”. Popričasmo još par minuta, i moj dragi prijatelj s drugog kraja svijeta nikako ne može shvatiti tu jednostavnu, grotesknu, bolno istinitu činjenicu. Ne ide pa ne ide. Odrastao u drugom društvu, drugoj kulturi, među drugačijim ljudima – isto kao što Finci, primjerice, ne mogu odgovoriti na pitanje “…koja je kazna ako netko vozi brzinom većom od ograničenja?”. Mentalni koncept da bi netko mogao činiti nešto protivno zakonu i propisima njima je doslovno – neshvatljiv.

Ali, postoji jedna simpatična i već svima poznata regija svijeta u kojoj ne samo da se stvari upravo tako čine, nego je ta pojava općeprihvaćena kao društveno načelo, moglo bi se čak reći – kulturno nasljeđe. Iz, kako se to u novije vrijeme naziva, “bivšeg sistema”. Ili sustava. Krajnje je vrijeme da novi ministar kulture zatraži od UNESCO-a zaštitu tog, u ovoj zemlji daleko najeminentnijeg, nematerijalnog kulturnog dobra.

Priča, naravno, nije nova, a s manjim kozmetičkim prekrajanjima nastavlja se još iz davnih vremena. Prevrtimo film dvadesetak godina unatrag: stara neslaganja koja su na kraju rezultirala krvavim ratom, raspad bivše države, egzaltirano te euforično stvaranje nove, “naše” Hrvatske na krilima sveopćeg patriotizma koji se, nažalost, vrlo brzo prometnuo u religijski obojen, primitivni kvazi-nacionalizam koji se ponajviše manifestirao u kičastim plastičnim križićima i zastavicama pravih boja i znakovlja koje su ljudi za sve sustave (i sisteme) tako nadobudno vješali po autima, uredima, stanovima i inim prostorima, napadno i patetično ističući svoj prijegor, riješenost, predanost i posvemašnju povijesnu vjernost “našoj stvari”.

Već viđeno, već čuveno.

I tako, prođe rat, mrtvi se oplakaše, kuće manje-više izgradiše nanovo… ali ostadoše trajne, nesagledive posljedice. One indirektne. A, kako to u svakom ratu biva, te indirektne posljedice su govna koja, kao u pretrpanoj kanalizaciji, isplivaju na površinu i manifestiraju se u društvu u vidu raznih uglednih ljudi – domoljuba, rodoljuba, drugova, gospode, klera, šofera… paralelno sa ustoličenjem istih, odigrava se (i opet, već viđeni) scenarij “privatizacije”, odnosno beskrupulozne pljačke sada “državne” imovine – koliko sličnosti u, naizgled, toliko oprečnim konceptima – nacionalizaciji iz prošlog režima i privatizaciji iz ovoga.

Nažalost, iz ovoga uhodanog kolotraga nije nas iščupala ni smjena vlasti 2000. godine – promijenile su se boje, ali i novi su vlastodršci po provjerenoj recepturi nastavili prodavati narodu bijele bubrege pod obične, obilato koristeći institucionalni Libanon koji je uslijedio stvaranjem nove države – ponovo su zaredale afere, podobni i nepodobni, jednaki i jednakiji od drugih – i sve je to opet nekako prešutno prihvaćeno kao dio folklora ovoga područja. Što se tiče sposobnih, dobar – čak bih rekao i velik – dio njih, preslabih želudaca da se prilagode vrlom novom svijetu, odavno je već spakirao kofere i napustio zemlju, shvativši da je život ipak prekratak da se troši na čekanje dobrih starih boljih vremena.

Kad su crveni pokazali tko su i što su, vratiše se crni (ili plavi, s tim bojama čovjek nikada nije siguran). Sad smo konačno imali pravu, našu Hrvatsku, i nitko nam ju više neće oduzeti!… I tako se, kroz bespuća povijesne neozbiljnosti, nekako doklatarismo i do današnjih dana. Do dana kada kotao pun kipućih govana opasno prijeti da konačno eksplodira i pošalje sve u vražju mater, što se možda već odavno trebalo dogoditi. Vide to ljudi, naravno; osjete i vide – izlaze na ulice, protestiraju, bune se. Jednom treba reći dosta, jednom mora doći kraj. Ali, čak i u ovakvoj krajnje ekstremnoj manifestaciji nezadovoljstva, razočaranosti, bijesa i sijaseta drugih emocija prema vladajućoj, čini se permanentno etabliranoj eliti, teško je ne primijetiti da se stvari opet dijele na dvije osnovne boje, grupe, opcije… ili mi ili oni, ili crveni ili crni, ako nisi s nama, onda si protiv nas. Teško se oteti dojmu da ljudi opet robuju simbolima, zastavama i ideološkim i inim dogmama, umjesto da se posluže zdravim razumom koji nam je tako nesebično darovao svemogući Bog, što god ili tko god to bi(l)o. Pogrešno smo mislili kako je, paralelno s ratnim vihorom 1991., država prošla i svoju antikomunističku revoluciju – u našem slučaju, kao i susjednih zemalja, to se nije dogodilo, jer sada postaje očito da su sve ovo vrijeme, bez obzira na boje, zemlju vodili ljudi (uključujući i njihove političke klonove) koji su se na krilima “demokracije” vješto prebacili iz fotelja bivšega režima u današnji, malo korigiravši demagogiju, boju zastavica, oblike pečata i indoktrinaciju. Između naizgled oprečnih programa tzv. “lijevih” i “desnih” nema razlike, jer u pozadini svega stoji bolesna želja za moći i materijalnom dobiti, lišena svakog skrupula, domoljublja, čovjekoljublja ili bilo koje druge iole pozitivnije emocije. Od krucijalne je važnosti shvatiti da se stvari neće promijeniti dok se ne promijeni mentalna konceptualna paradigma koju smo naslijedili iz bivšeg sustava, a koja se ni po čemu osim po nazivima institucija, stranaka i deklarativnom poimanju “povijesnih”, “generacijskih”, “državotvornih” i inih ciljeva koje su ljudi za sve režime sveudilj ponavljali ustrajnošću papagajske mantre ne razlikuje od paradigme iznikle i začete u bivšoj, sada toliko omraženoj državi.

Krajnje je vrijeme da se te podmukle, nihilističke paradigme konačno riješimo i pošaljemo ju zauvijek u ropotarnicu povijesti – druga je opcija da, po lošem starom običaju, nastavimo biti guske u magli, što se ne jednom u ne toliko davnoj prošlosti pokazalo kao, blago rečeno, loš izbor.

Kako je to lijepo rekao Johnny Štulić – “prokleta mogućnost izbora mora da postoji!”.

Konrad Kiš

| Broj posjeta: 951 |

2 komentara u "Crveno-crni svijet"

  1. Dobro sagledavanje činjeničnog stanja starog 20 godina. Podkrala se samo jedna mala greška.
    Nacionalizacija možda i nije bila pravedna ali samo prema manjini. Ako gledamo kao fizičke osobe onda, u nacionalizaciji se uzimalo onima koji imaju i djelilo onima koji nemaju. Ako gledamo kroz poduzeća onda, u nacionalizaciji se uzimalo kapitalistima i davalo radnicima da odlučuju o sudbini i načinu rada poduzeća. Kroz cijeli taj proces se vjerojatno desilo i dosta nepravdi i kasnije se malo pretvorio u dobijanje po političkoj liniji, ali je u globalu dobro zamišljen i danas nam je žao što su INA, HT,PLIVA…u stranim privatnim rukama. Kaj ne?
    U privatizaciji se uzimalo SVIMA ( ako ti za pljačku služi državni proračun znači da uzimaš svima), a djelio vrlo uskom krugu povlaštenih ili pak prodavalo strancima. Mislim da usporedba nacionalizacije i privatizacije nije baš najprikladnija.
    Pozdrav Baba!

  2. Drugim riječima, nekad po Robinu Hoodu, a danas po Superhiku! 🙂

Imate li komentar?