Časni ljudi

Još jedan skandal, još jedan napad na ustavni poredak, još jedna životna dilema za hrvatske građane – govori li istinu (laže li) bivši podpredsjednik vlade ili sadašnji prvi policajac? Hrvatskim građanima to je (pored zadnjih centimetara utrke za ulazak u Europu, što predstavlja stalnu i nepromjenjivu pozadinsku ilustraciju za sve cirkuse u ovoj državi u posljednjih nekoliko godina) najvažnija dilema. Bez rješenja tog pitanja hrvatski su građani duboko nesretni, jer, zaboga, sve drugo štima i svemu drugom nema nikakvog prigovora, da bi čovek reč rekal. Dakle, hrvatski su građani zaboravili prethodne skandale (i one prije njih, i one prije njih i one prije njih) i bave se samo time tko od ove dvojice gospode laže, a tko govori istinu, odnosno tko govori istinu, a tko laže.

No, da vidimo što tvrde.

Podpredsjednik vlade (bivši) tvrdi kako je policajac nagovarao HDZ-ovce da pišu anonimne prijave za SPD-ovce, kako bi se barem po prijavama uspostavila ravnoteža. Policajac je, implicira podpredsjednik vlade (bivši) i sam na tome poradio. Dakle, policajac se bavio političkim podmetanjima, što mu nije posao i što ne bi smio raditi.

Policajac tvrdi da je s podpredsjednikom vlade (bivšim) razgovarao samo jednom i to kad ga je isti lijepo zamolio da ohladi malo istragu protiv njega i njegovih (Spice – Podravka), kako bi tijekom mjesec dana hlađenja čitavu stvar „popeglao“. Peglanje u žargonu znači takvu vrstu zaglađivanja da se izgubi svi dokazi i da istraga zapne jer se više nema što istraživati. O anonimnim prijavama ni riječi. To njemu ne treba.

Kako ja nisam ni sadašnji policajac, ni bivši (a ni budući) podrpredsjednik vlade, nemam nikakvih dokaza o tome gdje je istina, kao što ih nema niti jedan normalan hrvatski građanin. Dokaze imaju špijunčine, tajne službe, polujavne službe, Udba, SIS, CIA, KGB i slični tipovi. A oni ih drže za sebe i svoje. Dakle, dokaza nemamo i što nam je onda misliti?

Po načelu presumpcije nevinosti, a znajući da se u ovom, kao i u svakom drugom sličnom slučaju radi o časnim ljudima, nema nam druge nego da ustvrdimo kako časni ljudi govore istinu. Lažu lažljivci i lopovi, a prvi policajac i podpredsjednik hrvatske vlade (bivši) to sasvim sigurno nisu. Oni govore istinu, samo istinu, cijelu istinu i ništa osim istine. Dakle, prvi je policajac tražio pokretanje istraga protiv SDP-ovaca putem anonimnih prijava i tome pridonio vlastitom sugestijom (kako tvrdi podpredsjednik vlade), a podrpredsjednik vlade (bivši) tražio je od prvog policajca da zaustavi istragu protiv njega i njegovih, kako bi stvari „popeglao“. To je, valjda, istina. Jer, časni ljudi govore istinu.

No, ima jedan sitni detalj. Naime, kad je prvi policajac upleo politiku u policijski posao, odnosno policiju u politiku (kako tvrdi bivši podpredsjednik vlade), zašto ga podpredsjednik vlade (tada aktualni) nije prijavio državnom odvjetniku. Jer, takav posao ne samo da je protuzakonit. On je protuustavan. I takav bi policajac u svakoj normalnoj zemlji odmah završio iza rešetaka (vidi aferu Watergate). Dakle, zašto je podpredsjednik vlade čekao dvije godine i nije li to kazneno djelo neprijavljivanja kaznenog djela?

S druge strane, kad je podpredsjednik vlade zatražio zaustavljanje istrage radi „peglanja“ dokaza prvom je policajcu trebalo odmah sinuti (kao što mu je to danas sinulo) da je to kazneno djelo pokušaja ometanja istražnih radnji i zloporaba položaja ministra i podpredsjednika vlade. Trebao ga je uhititi na licu mjesta i prijaviti gorespomenutom Bajiću. Odmah, ne nakon dvije godine. Nije li i to kazneno djelo neprijavljivanja kaznenog djela.

Sve u svemu, ako ovi časni ljudi govore istinu, a nema razloga ne vjerovati im, počini su ozbiljna kaznena djela. Ako ne govore istinu, počinili su opet kaznena djela lažnog prijavljivanja, uznemiravanja javnosti i slično. Kako god, kao u onoj priči iz drugog svjetskog rata kad se u šumi mlate ustaše i partizani pa lugaru to sve dojadi, uđe u šumu i sve ih potjera van. Ja bih da se raspiše javni i transparentni natječaj za lugara. Makar ga nazvali izborima. Nema veze. Ovo i onako više nema ama baš nikakvog smisla.

Nikola Vuljanić