Baba Vanga

Kolumna Marijana VogrincaHrvatski političari, sindikalisti, hupovci i još neke interesne kaste na pupčanoj vezici s državnim proračunom ne prestaju se grozno čupati oko zdravlja domaćeg BDP-a, prihoda, rashoda, poreza, paraporeza, investicija, poticaja i sve tako nekakvih prosječnom građaninu teško razumljivih baukova o kojima im, u krajnjem, ovisi hoće li što i koliko sutra imati na tanjuru. A Bijedna Naša već šest godina beznadno tone u kolonijalnoj neimaštini i moralnoj bijedi. Novca ni za lijek, a gladnih usta sve više. Nekad Lijepa Naša pretvara se u veliku pučku kuhinju s logoraškim jelovnikom. Tek za puko preživljavanje.

Nategnuta proračunska projekcija za 2015. godinu – antipatična i onima koji su je sastavljali – nije ni s od svjetla na kraju kriznog tunela. Pokazalo se da već četvrt stoljeća imamo sve beznadniju državu, koja se rasplinjuje u mutnoj neizvjesnosti. Građani ipak, mazohistički, svake četiri godine izborno povjeravaju svoju sudbinu stalno istim (HDZ-SDP plus klijentelistički partneri) nesavjesnim „domoljubima“ ratno-profiterskih i kriminalnih krvnih zrnaca. I sada smo tu gdje jesmo: gospodarski najgori među 28 članica „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“, prezaduženi i kod kuće i vani, nesposobni inkasirati EU-novac, međusobno ljuto posvađani zbog notornih svjetonazorskih, političkih, (među)nacionalnih i inih budalaština od kojih se ne može napuniti tanjur ni platiti režije…

Kažu „mudri“ političari i ona šaka najrazvikanijih ekonomista, pretplaćenih na sve tv-dnevnike i specijalizirane emisije, internetske portale i ine medije, kako je spas RH u šleperima novca koji nam je na raspolaganju u Uniji, investicijama, novim radnim mjestima i gospodarskom oporavku. To papagajski ponavljaju i premijer Zoran Milanović, i državni blagajnik Boris Lalovac kad govori o financijskom stanju nacije i predsjednik RH Ivo Josipović… Ali nema kruha od pustih fraza! Traže se djela i rezultati, a toga nije bilo niti ima izgleda da će ih uskoro biti.

„Moramo sve učiniti da gospodarstvo stane na svoje noge i da građani mogu pristojno živjeti od svoga rada“, kaže predsjednik Josipović, zagledan u najnoviji model demagoško-populističke staklene kugle neoliberalne izrade. U njoj ni Baba Vanga ne bi vidjela zauzetost za socijalnu državu i ljudsko dostojanstvo, proklamiranu „novu pravednost“ od prije pet godina, poštenu raspodjelu rezultata rada i odgovornost za uredno plaćanje obavljenog rada. Josipovićeva se demagogija, plagirana još od vrabaca s jugoslavenskog oluka, dade prevesti kao: „Ako u automobilski spremnik na ulijemo gorivo, nećemo krenuti s parkirališta“.

Učeni Predsjednik zna bolje od prosječno školovanih sugrađana da su tržište i profit vlasnika kapitala realne svetinje u neoliberalnom kapitalizmu kakav je na prijevaru i smišljeno presađen i u RH. Čovjek i njegove naravne, ljudske potrebe potisnuti su na društvenu marginu, na poziciju obespravljene radne snage koju se, nekažnjeno, čak i ne mora plaćati. Pravda se zove mizerna socijala, dužničko ropstvo, ovrhe, burza rada i vjerska obmana „vječnim životom“ na onom svijetu. Predsjedniku bi Josipoviću, do naočala potopljenom kampanjom za drugi mandat na Pantovčaku, njegovi savjetnici morali reći što i tko mora, a tko ne mora.

Građani nisu sami sebe opljačkali i obezvrijedili, nego su to učinili i još čine političari i njihovi nepotističko-klijentelistički uhljebi svih vrsti i boja. Sebi su „domoljubno“ i po „zaslugama“ (ratnim i inim) napunili džepove, a građane ostavili na kobnom recesijskom cjedilu. Tko je odgovarao na sudu? Je li nekoliko tjedana guljenja krumpira dva sata dnevno u staračkom domu odgovarajuća kazna za zamračenih 87 milijuna kuna poreznih obveznika (slučaj Planinska)? Je li priznanje krivnje i cinkarenje svojih šefova poštena kompenzacija za oprost ili drastično ublažavanje kazne (svjedoci u suđenju bivšem premijeru i šefu HDZ-a Ivi Sanaderu, itd.)? Kojem je političko-poduzetničkom kriminalcu oduzeta milijunska (ukradena) imovina, kao što se radi tu preko Dunava, u Srbiji?

Pita li se itko s političke pozicije i opozicije otkud silni milijuni (čak eura!) dojučerašnjim goljama bez sitniša za gemišt, koje nude sucima kao jamčevinu za – obranu sa slobode!? I svaki se novi stanovnik Remetinca ovih dana razbacuje svotama od kojih se vrti u glavi. Građanin s prosječnom plaćom nije u stanju zaraditi tolike milijune ni za tri života! Jedan ubija sjeverne medvjede i slonove, drugi gradi/kupuje vile i apartmane po BiH i u Beču, treći bez dozvole diže podsljemenske „nebodere“ pa ih sam ruši, četvrti glumata Antu Topića Mimaru, peti… Ma, čekaj, ima li uopće Bijedna Naša nekakvu normalnu vlast!?

Nevjerojatno je koliko se političke kaste nedomaćinski i čak neprijateljski odnose prema vlastitoj zemlji, koja im je omogućila rajski život bez motike i znoja. Nevjerojatno je koliko se podcjenjivački, licemjerno odnose prema građanima, a ovi maloumno trpe da ih nekažnjeno gaze kao da su najgori šljam. Hej, zemlja koja nema pet kuna za školski topli obrok siromašku u Belom Manastiru, ima 28.000 kuna na ruke problematično korisnom saborskom zastupniku! Suludo. Zemlja u kojoj se učitelji koprivničke Obrtničke škole mjesečno odriču 10 kuna od mizernih plaće ne bi li svojim potrebitim đacima platili užinu, kupili knjigu, tenisice… ima stotine milijuna za puko luksuziranje dužnosnika! Sramota.

Jutarnji list je upravo objavio još jedan u nizu rasipničkih, štetočinskih poteza u daljnjem pustošenju Bijedne Naše. Usred šestogodišnje recesije i katastrofalnih pokazatelja proračunske impotencije, državna kompanija HEP dopustila si je od 1. listopada Kolektivni ugovor kojim će nova uprava na čelu s Pericom Jukićem (HNS) omogućiti svojim zaposlenicima (11.000!) materijalna prava iz najboljih dana jugoslavenskog socijalizma. Tada su radnici imali topli obrok, K-15, plaćen prijevoz, tadašnje inačice božićnice i uskrsnice, premije, stimulacije, jubilarne i druge nagrade, otpremnine, razne druge dodatke, društvene stanove, radnička odmarališta na moru, čak i vrtiće u svojim poduzećima i 13. plaću!

Hepovcima je, dakle, do lipnja 2016. zajamčen regres za godišnji odmor (2500 kuna neto), uskrsnica (400 kuna), dar za dijete (600 kuna), naknada za topli obrok (oko 50 kuna dnevno), dodatak na ukupni staž (0,5 posto po godini), dodatak na plaću (0,15 posto po godini) za neprekidni staž u HEP-u, tzv. nagrada za vjernost (1500-5500 kuna), stimulativni dodatak na plaću (do 0,65 posto od mase plaća), potpora za rođenje djeteta (3326 kuna), otpremnina (60 posto bruto plaće po godini staža), dobrovoljni mirovinski fond (400 kuna plus 15 posto poticaja na godišnji iznos)… Nema novca? Kako nema!? HEP nije jedini primjer toga da novca itekako ima, ali ne za svakoga.

Čim dođe do kuršlusa u strujnoj blagajni, neki „nezamjenjivi“ pametnjaković istrči s „uvjerljivim razlozima“ zašto građanima moraju poskupjeti kilovati. Milanović i Lalovac imaju opravdanja za „nestašluke svojih“ ili jednostavno šute. Kao što su u sličnim slučajevima činili Jadranka Kosor i Ivan Šuker, pa istopoložajni dvojac prije njih, pa onaj prije ovih… Bahatost, neznanje i pogrešan dojam političara o vlastitom značenju vode nas sve skupa u vražju mater.

Neki pučki mudraci skloni sarkazmu imaju rješenje: ako pristojno monetiziramo RH Norvežanima, Japancima, Kinezima ili tako nekim sviješću, radnim elanom i znanjem obdarenijim lovatorima, koji su znali ni od čega načinili nešto (npr. Japanci unatoč Hirošimi i Nagasakiju), izgledno je kako će se našim praprapraunucima vratiti budućnost! I na ovom poželjnom balkanskom kifliću. U međuvremenu, mogli bismo bogovski živjeti od najamnine! Na Djevičanskim otocima ili negdje još dalje na globusu.

Marijan Vogrinec

| Broj posjeta: 613 |

Želite li komentirati? Objava: "Baba Vanga"

Imate li komentar?