FONOGRAM Zakon o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske (video)

Meni se čini da će najveći investicijski projekt u sljedećih mjesec-dva u Hrvatskoj biti na gradskim tržnicama uvođenje struje, interneta i grijanja radi fiskalnih blagajni. To je jedan od najvećih projekata kojega hitno moramo provesti da bi sačuvali otprilike 20.000 postojećih radnih mjesta.

No dopustite da nastavim s citatom koji glasi: nema prodaje, nema privatizacije prirodnih resursa. To su rečenice potpredsjednika Vlade Nevena Mimice izrečene 16. lipnja ove godine u ovoj dvorani kada je predstavljao Strategiju upravljanja državnom imovinom. Čitajući ovaj zakon, a posebice članak 17. moram ustvrditi da je to bilo lažno obećanje.

U ocjeni stanja u ovom zakonu ministar Vrdoljak je napisao da je zadaća i cilj ove Vlade gospodarski napredak i socijalno blagostanje, da nema dovoljno investicija, nema dovoljno zainteresiranih i da vlada antiinvesticijska klima za koju su u Hrvatskoj krivi svi osim Vlade i banaka. I ovu tvrdnju i ovakav stav smatram lažnom tvrdnjom.

Da najprije krenem od one prve laži. Ovaj zakon omogućuje privatizaciju, dakle prodaju prirodnih resursa, šume, šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i pomorsko dobro u državnom vlasništvu privatnom vlasniku, samo pod uvjetom ako njegov investicijski projekt dobije oznaku strateškog projekta.

Pitanje je na koje mi nitko ne želi odgovoriti gdje, u kojoj općini, gradu i županiji je prostorno-planskom dokumentacijom predviđanje izgradnje tvornice u šumi, na poljoprivrednom zemljištu ili pomorskom dobru da bi opravdavali postojeće ponuđeno rješenje tobože u cilju stvaranja gospodarskog prosperiteta i blagostanja.

Drugo, tvrdim da je laž da u Hrvatskoj ne postoji zainteresiranost za investicije i ponuda je bilo i ima i one se odbijaju. Ne u općinama, gradovima i županijama nego se odbijaju na nivou države, ako ponuditelji investitori nisu s područja Europske unije nego ne daj Bože iz Rusije, Kine, Izraela, Singapura, pa bi sad mogao nabrajati niz ozbiljnih ponuda za niz ozbiljnih investicija koje su u Hrvatskoj bile odbijene.

Neću puno objašnjavati o južnom toku, ali je činjenica kada je u Hrvatskoj prije kratkog vremena boravio drugi čovjek GASPROM-a zbog JANAF-a i eventualno južnog toka predsjednik Vlade je otišao na more da ga ne bi morao primiti na razgovor.

Luka Rijeka je također bila velika ponuda investiranja, doduše partnera iz Kine o kojoj se nikad u Hrvatskoj nije željelo ozbiljno, a naročito ne javno raspravljati. Zračna luka Zagreb kao primjer dobrog investitora iz Francuske da bi se konačno dokazalo da kredit i za koje će u njegovom financijskom dijelu ispunjavanja obaveza dati EBRD traži državno jamstvo Republike Hrvatske.

I možda Ministar turizma zna za projekat u vrijednosti otprilike od 5 milijardi eura u turizmu na 5000 ha privatnog zemljišta koji u Hrvatskoj na žalost ne može proći jer investitor ne treba usluge europskih banaka u Hrvatskoj. Nitko od bankara u Hrvatskoj na tom projektu ne bi mogao ništa zaraditi i zato je nepoželjan za razvoj hrvatskog turizma.

Tko i zašto sve takve projekte opstruira? Kada razgrnete stvari vidjet ćete da iza toga stoje i interesi multinacionalnih kompanija i stranih banaka u Hrvatskoj. I to je prava istina i o tome moramo otvoreno razgovarati. Kažu i da Vlada ovim prijedlogom zakona pokazuje odlučnost. Pitam ima li takvu odlučnost Vlada da recimo proglasi isključivi gospodarski pojas u Jadranskom moru ili još veća hrabrost da krenemo u reviziju javnog duga ovih 174 milijarde kuna što čega sve to unutra ima kao što je recimo kod Islanda, odnosno na Islandu se ustanovilo da preko 35% tadašnjeg javnog duga države zapravo je bio umjetno uguran naročito od strane banaka u javni dug države. I kad su to raščistili smanjili su si ogromne probleme.

Proizlazi da investicija nema jer se ne može graditi u šumama, na poljoprivrednom zemljištu, javnim cestama. Pa i bez natječaja treba prodati privatnom investitoru. To je suština ovog zakona koji govori o trenutku kada privatni projekat dobije karakter strateške investicije.

U Strategiji upravljanja državnom imovinom zapisano je da je ova država od 2004. do jedanaeste dala, poklonila 75 milijuna i 970000 metara kvadratnog zemljišta za poduzetničke zone, trajne nasade i lokalni razvoj ma što to značilo. Koji je efekat, koji je rezultat, koja je dobrobit i blagostanje postignuto sa ovih 75 milijuna kvadratnih metara zemljišta koja je već u privatnim rukama.

Bilo bi jako dobro i razumljivije čitati ovaj zakon da je Vlada uz njega dala popis projekata zbog kojih se ovaj zakon donosi ili da je dala popis državnog građevinskog zemljišta, ponavljam državnog građevinskog zemljišta koji stoji neiskorišten i daje se u ponudu investitorima domaćim i stranim da tamo grade pod uvjetima iz ovog zakona.

Da je dala popis vojnih, 300, preko 300 vojnih objekata i poligona koji godinama stoje prazni i nude investitorima.

Da je dala popis propalih tvornica i predložila da će izvršit izvlaštenje banaka koji su najčešći vlasnici preostalih nekretnina i ruševina na propalim tvornicama i ponuditi stranim i domaćim investitorima da tamo hitno razvijaju investicijske projekte prema ovom zakonu.

Da je dala pregled svih devastiranih turističkih naselja koji 15, 20 godina čekaju na ulaganja u državnom vlasništvu i pozvala strane i domaće investitore da upravo tu investira jer je to već predviđeno za razvoj turizma ili lokacije za energetske projekte.

Eto to je jedan od prvih naših prijedloga ministru kojega više nema, a vjerojatno će mu netko prenijeti, da do drugog čitanja u ocjenu stanja upravo to predlože, upravo to napiše, upravo to obrazlože koliko milijuna hektara građevinskog zemljišta, koliko lokacija u državnom vlasništvu u ovom trenutku više od 20 godina vapi za obnovom, investiranjem, preuređenjem i dajemo to investitorima.

Pa kada sve to iskoristimo, kada svaki kvadratni metar građevinskog zemljišta, propale tvornice, vojnog objekta iskoristimo onda se zapitajmo da li nam treba za razvoj daljnjeg ulaganja i poljoprivredno zemljište pretvarati u građevinsko i šume krčiti da bi gradili tobože nešto pod uvjetima iz ovog zakona.

Ali ovaj zakon ima i problem s Ustavom i s člankom 2. u kojem je jasno propisano da samo u Hrvatski sabor ili građani neposredno odlučuju o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenje njime. Ne predviđa mogućnost privatizacije.

I s člankom 50. koji jasno propisuje da je zakonom moguće i u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo uz naknadu tržišta i vrijednosti, a ovo u interesu Republike Hrvatske ja čitam kao interesu naroda, kao konstitutivnog elementa države, a ne u interesu privatnog kapitala. Ustav ovdje kada je prirodno bogatstvo u pitanju govori o interesu Republike Hrvatske, a ne privatnog kapitala.

A i sa člankom 52. koji propisuje da se zakonom određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku se mogu upotrebljavati i iskorištavati u korist dobrobiti društva, ali ne predviđa prijenos prava vlasništva kao što je to predviđeno ovim zakonom u članku 17. Ali, time neka se pozabave i ustavni ili pravni stručnjaci.

Koje kriterije ovaj zakon predviđa proglašenje strateškim projektom? Citiram, zapošljavanje većeg broja osoba, većeg od 1, ako zaposlite 2 zaposlili ste većeg od 1 koji znatno doprinose razvoju. Kriteriji znatno, znatan doprinos, ono povjerenstvo od 11 ljudi će morati strašno jako dobro pametni da razlikuju znatno, manj
e znatno i jako znatno, kojim se podiže ukupna razina sigurnosti i kvaliteta života i zaštite okoliša. To su kriteriji iz zakona.

Dakle, citirao sam kriterije po kojima netko odlučuje o sudbini investicijskog projekta. Pa je naš prijedlog 2 gospodo iz ministarstva ozbiljnije se pozabavite ovim kriterijima, probajte ih ipak pretvoriti u razumljivije, odnosno kriterije koji su mjerljivi.

Privatni projekat može dobiti ili postati strateški projekat ponovno po članku 17. ako zadovolji uvjete iz članka 5. kao što autoceste mogu u koncesiju na 99 godina. A koja količina maksimalna zemljišta u tom projektu može biti ili izvlaštenje ili da država bez javnog natječaja i potpuno netransparentno daje privatnom vlasniku.

Naš prijedlog br. 3 morate se očitovati i opisati koji dio zemljišta može biti prihvatljiv za RH da bi privatni partner kada dobije status strateškog projekta polagao na to pravo. Ne govorim o javnim investicijama, one se podrazumijevaju. Neki to još vidim ne razumiju i ne razlikuju.

Neće biti proglašen strateškim projektom piše u članku 8. i tada nabraja 20 uvjeta, između ostalog ako taj investitor ne plaća mirovinske zdravstvene doprinose. A ako taj veliki investitor ne plaća plaće radnicima onda će dobiti status velikog projekta, strateškog projekta. Ako plaća samo minimalne plaće a ostalo isplaćuje ispod stola onda će dobiti stratešku oznaku. Ako radnike tjera da rade 220 sati mjesečno, a iskazuje 184 sata onda će dobiti certifikat strateškog projekta.

Dakle, predlagatelja plaće radnika nisu zanimale pa je to naš prijedlog br. 4 da uz uvjete koje oni moraju zadovoljiti nemojte zaboravljati na radnike. Vodite računa i o radnicima gdje već iskustvo s tim imamo.

Sljedeći naš prijedlog odnosi se na članak 17. točka 2. i 3., odluke o tome o proglašenju privatnog projekta strateškim i davanjem prava iz članka 17. točke 2. i 3. ne može donositi Vlada nego samo Sabor.

I na kraju jedno pitanje. I gdje je jamstvo kada takav strateški projekat krene dobio praktički sve i kažu promašili smo, propalo? Što je s imovinom? Što je sa svim beneficijama koje je država takvom ulagaču dala sve? Ništa mu se ne događa. On ne duguje nikom ništa.

I završno pitanje, da me se ne razumije krivo. I država i privatni investitor svakoj državi su potrebni. Ali podsjećam, a neki bivši ministri će se sjetiti konkretnih primjera koliko hrvatskih poduzetnika posebice malih i srednjih su uništili strani veliki investitori koji nikada nisu isplatili ono što je odrađeno. Koliko radnih mjesta smo zbog toga izgubili, koliko je obrta i srednjih i malih poduzeća u Hrvatskoj propalo jer su samo pod krinkom razvoja i strateških interesa tim investitorima bilo gledano kroz prste sve, a nikada nijedna inspekcija im se nije usudila ući u njihovo dvorište?

Dragutin Lesar