Ovih dana, a sa nadnevkom 25. kolovoza 2011. godine, dobili smo odgovor na naš prijedlog da se izmjeni Zakon o obveznim odnosima i iz njega izbaci (izbriše, ukine, stornira, makne, rasturi) članak 22. Taj famozni članak 22 govori o tome da ugovorne strane prilikom sklapanja ugovora mogu dogovoriti da obračunska valuta za isplatu nekog dugovanja (npr. stambenog kredita) bude zlato, odnosno neka valuta (npr. švicarski franak), naravno, obračunato u nacionalnoj valuti (kunama), po tečaju koji se dogovori ili kojeg odredi Narodna banka.
Taj članak omogućava famoznu „deviznu klauzulu“ i govori, jednostavno rečeno, da smo u našoj zemlji financijski suvereni dok nam to banke dozvole. A kad banke misle da ne trebamo biti financisjki suvereni, onda to više nismo. Onda imamo deviznu klauzulu. Htjeli smo takvu mogućnost ukloniti iz financijskog i bankarskog sustava Republike Hrvatske, manjim dijelom zbog cirkusa koji se dogodio sa švicarskim frankom, a većim da se onemogući da nam gaće i ubuduće kroje drugi, barem kad se radi o našim, unutarkućinim gaćama. Dakle, prijedlog je bio – ukinimo deviznu klauzulu sad odmah i primijenimo to na sve kreditne i druge ugovorne obveze na snazi u Republici Hrvatskoj. Uobličili smo to kako treba i poslali prijedlog zakona u proceduru.
Kad se u saborsku proceduru pošalje zakonski prijedlog (novi zakon ili izmjene i dopune postojećeg), a kad predlagač nije Vlada, Poslovnik Sabora kaže da Vlada u određenom roku mora dati mišljenje o tom zakonskom prijedlogu. Poneki puta Vlada oklijeva mjesecima s mišljenjem, kako ne bi omogućila raspravu o nekom zakonskom prijedlogu, no ovog je puta reagirala promptno. Prijedlog je došao 13. srpnja, a mišljenje Vlade već 25. kolovoza.
Vlada, što je bilo i za očekivati, predlaže Saboru da ne prihvati predložene promjene Zakona o obveznim odnosima. Takav stav Vlada temelji na licemjernom stavu da se devizna klauzula u ugovornim odnosima dogovara slobodnom voljom ugovornih strana, odnosno „jer nije prisilne nego dispozitivne naravi“, dakle dobrovoljna je. Građani su, dakle, dobrovoljno pristajali ugovoriti deviznu klauzulu (u švicarcima ili eurima, svejedno) i na taj način dobrovoljno zaštitili banke od rizika. Hrvatskim građanima, kad mogu izraziti svoju volju, kaže Vlada, temeljni je interes zaštititi interese hrvatskih banaka (koje su većinom sve samo ne hrvatske). Vladi ne pada na pamet da u situaciji kad građanim traži kredit od banke nema puno dobrovoljnosti i dispozitivnosti. Banka propisuje uvjete, a građanin ih može prihvatiti ili otići u drugu banku. Gdje su uvjeti gotovo identični.
Vlada ne želi ni sada, nakon čitave gungule oko kredita u švicarcima, uopće razmišljati da bi na neki način zaštitila građane koje predstavlja, a ne banke (koje ne predstavlja, ali koje štiti, jer u njih je novac i moć). Švicarski franci sami su po sebi (bez ikakvog utjecaja hrvatske Vlade) došli na razumniju razinu, pa se Vladi čini da problema više nema i da intervencije nisu potrebne. Kao i obično, Vlada jedva da vidi do vrha vlastitog nosa. Kad sutra ili za par mjeseci švicarski franak opet krene nebu pod oblake, ili euro krena prema realnoj razini par desetaka postotaka iznad današnje, Vlada će početi razmišljati. Na svu sreću to više neće biti ova Vlada, pa i nema potrebe da previše razmišlja. Ova vlada razmišlja do izbora a dalje ju nije briga. Izbore i onako neće preživjeti. Vlada kojoj financijska suverenost zemlje ne predstavlja ništa i ne treba preživjeti.
Vladu je posebno užasnuo prijedlog da se nove odredbe (bez devizne klauzule) primjenjuju za sve ugovorne odnose trenutačno na snazi u RH. To bi sablaznilo banke, a banke se ne smije sablažnjavati, a sablazniti bi moglo i Europu. Hrvatska bi, barem po jednom kriteriju, stala na zadnje noge. To ova Vlada ne može dozvoliti.
Kako Vlada gleda na prijedlog laburista da se ukine devizna klauzula možete vidjeti u prilogu. (NV)
Po toj logici možemo staviti heroin na kioske u slobodnu prodaju pa ko ga kupi, sam je odlučio?
Možemo recimo legalizirati ruski rulet pa kom pukne jbg. Što si sjedao za stol?
Tvrtke su bile potpuno primorane uzimati kredite jer se otvorilo tržište i pojavile su se tvrtke koje su bile u kreditima. To znaći da su sa tuđim ( bančinim) kamionima, bagerima, poslovnim prostorima, tiskarskim strojevima, proizvodnim pogonima došle na naše tržište i pomele konkurenciju koja je štedila pa kupila stari tiskarski stroj, pa opet štedila pa kupila dostavno vozilo… Naravno da od tog prividnog sjajila i poboljšanja uvjeta proizvodnje i poslovanja na kraju nitko osim banke nema koristi ali mogao si ili uzeti kredit ili propasti sa svojom starudijom i lošom ponudom.
Ljudi su ( nažalost) ostvarivali svoje snove i na kredit kupovali najviše automobile koji danas više ništa ne vrijede, a ljudi ne mogu otplačivati kredite…znamo priču.
Kamate na švicarce su bile toliko niže koliko je bilo potrebno da neuka domaćica izračuna koliko joj je manja rata. Po meni je to klasična prevara i to u suradnji sa državom koja bi trebala štititi interese građana.
Svaka čast na prijedlogu ali nije čudno što su ga odbacili, teško je vjerovati
da će vrana vrani kopati oko.
Baba