Sustav socijalne (ne)skrbi na hrvatski način

Koliko još djece mora izgubiti život, koliko ih mora i dalje trpjeti teško tjelesno ozljeđivanje i psihičke posljedice prije nego netko shvati da je sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj katastrofalan?

Ponovno se postavlja pitanje odgovornosti i funkcioniranja sustava, kao i svaki puta nakon nekog novog nemilog događaja koji uključuje stradanje najosjetljivijih. Nakon stravičnog događaja u Pagu, prilikom kojeg je otac bacio četvero djece kroz prozor, uzburkali su se duhovi, mediji izvještavali o svemu, javnost se zgražavala, politika ispričavala i objašnjavala. Izgleda da HDZ smatra da je dovoljno smijeniti (ako do smjene uopće i dođe) ravnatelje Centara za socijalnu skrb i sve je opet u redu.

Ne kaže narod uzalud da od glave riba smrdi. Odgovornost za propuste prvo snosi premijer koji je izabrao svog ministra. Nakon njega je odgovoran ministar koji nije smatrao da je sustav potrebno hitno mijenjati, a rad ravnatelja/ravnateljica kvalitetno i strogo procijeniti, te ustanoviti mehanizme kazni za one koji ne rade kako treba. Ravnatelji su, naravno, odgovorni za rad svakog pojedinca u njihovim centrima za socijalnu skrb. Dodatno, lošom organizacijom sustava socijalne skrbi baca se mrlja na mnoge socijalne radnike kojima je stalo i koji svoj posao obavljaju dobro.

Hijerarhija postoji, samo HDZ-ova vlada u svakodnevnoj borbi za vlast, u neprestanom „plivanju“ između onih koji ih na vlasti drže podizanjem svojih ruku i smišljanja nagrada kojima će te satelite i dalje držati u pokornosti, nemaju vremena za njima nezanimljivi sektor socijalne skrbi za najosjetljivije. Nisu ugrožena samo djeca, pod njihovu ingerenciju spadaju i oni starije životne dobi, jednako nemoćni poput djece.

Biti neodgovoran prema starijima i djeci je najgori oblik nebrige, a osobito ako brigu ne pružaju oni koje su građani postavili na čelo države, kako bi od njih dobili potrebnu zaštitu, vodstvo, skrb. HDZ-ova vlada je sve samo ne to; ni zaštitnik, ni vođa niti onaj koji skrbi za svoje građane.