Sigurna neodgovornost

Novcima hrvatskih građanki i građana financiraju se izravno tvrtke bez ikakve kontrole i mehanizma zaštite, očito za partikularne interese, poručuju Laburisti.

Nekada su brodogradilišta bila u državnom vlasništvu i država ih je subvencionirala, davala državna jamstva. Svaki izgrađeni brod donosio je dodatnu vrijednost za gradove i županije u kojima su se brodogradilišta nalazila, ali i za državu u cjelini. Sada su ta ista brodogradilišta ili privatizirana ili u stečaju ili još uvijek u neizvjesnoj situaciji. Pritom, mahom je stručni, brodograđevni kadar, u koji je Hrvatska ulagala, otišao u strana brodogradilišta trbuhom za kruhom jer posla u domaćim brodogradilištima nema.

Danas, hrvatska Vlada na čelu s HDZ-om daje višemilijunske garancije tvrtkama u slučaju da ne izgrade brodove. Ako tvrtka nekim slučajem ne isporuči ono što je jamčila svom kupcu, plaća svaki hrvatski radnik od svoje ionako male plaće. I to offshore tvrtkama koje ni ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Jedan takav slučaj je Danka Končara i Brodotrogira koji je na izdisaju gdje su radnice i radnici ostali na vjetrometini, a onaj manji preostali dio koji radi i tako se svaki mjesec bori da dobiju barem minimalnu plaću.

Sličan odnos prema javnim financijama koje hrane hrvatske radnici i radnici je i bio u slučaju korona krize kada se pod tobože očuvanjem radnih mjesta dijelio novac tvrtkama bez ikakvog mehanizma zaštite. Govorimo o većim tvrtkama kojima su isplaćivane stotine tisuća kuna, a bez da je država upisala vlasništvo nad dijelom sredstava tvrtke, kao što je to radila, primjerice, Njemačka.

Isti slučaj je i poslovanje Međunarodne zračne luke Zagreb (MZLZ) kojoj će hrvatske građanke i građani plaćati gubitke za loše poslovanje privatne tvrtke u stranom vlasništvu. Hrvatska koncesijom MZLZ-a kojom upravlja grupa “Aeroports de Paris“ jamči promet. Ako ga nema, Hrvatska plaća jamstvo.

Subvencije koncesionaru istarskog Ipsilona zbog premalog prometa vozila također se plaća iz državnog proračuna. Isti Ipsilon je višekratno preplaćen, uz to, iz proračuna se plaća za sve one koji ne se ne voze na autocesti, iako još punog profila ceste nema. Tu su dakako i preskupi Vatikanski ugovori pa čak i do sufinanciranja bolnica, univerziteta u drugim državama…

Neupitno je da je Hrvatska država dobar partner s kojim mogu raditi samo nekolicina povlaštenih zbog privatnih interesa kako bi netko umočio prste u med i izvukao korist koja će onda u konačnici vjerojatno okrznuti i kakav crni fond HDZ-a. Ta ista država samo nije dobar partner hrvatskim radnicama i radnicima jer za njihova radna mjesta jamstva nema. „Sigurna je neodgovornost u upravljanju novcima svih hrvatskih građanki i građana kojima se obećava idila, a životna realnost je nešto sasvim drugo. Dijeli se novac iz državne blagajne bez organiziranog sustavnog praćenja tijeka novca i bez ikakvog mehanizma zaštite koji bi u konačnici mogao osigurati bolji standard hrvatskim građankama i građanima kojeg zaslužuju.“  – poručio je Vedran Sabljak, predsjednik Nacionalnog vijeća Hrvatskih laburista.