O RADU I RADNIŠTVU U HRVATSKOJ

Nekada se govorilo da je rad dužnost, a danas smo svjesni da je rad, u hrvatskomu podivljalom kapitalizmu, privilegija, do koje teško dolazi više od tri stotine tisuća ljudi svih dobnih skupina, oba spola, različitih zanimanja i stupnjeva obrazovanja.

Naravno, nije dovoljno samo htjeti raditi, nije dovoljno samo znati raditi, nego treba također i – raditi. Ali, nije dovoljno samo raditi, već treba znati raditi. A onima koji to žele i znaju – treba dati raditi. Rad bi trebao biti strašno jednostavan, no veliki dio hrvatskih kapitalista ga je, uz pomoć vlasti, učinio strašnim. Obezvrijeđenim. Dakako, postoje i kapitalisti koji cijene rad, unapređuju odnose između radnika i menadžera te zagovaraju pravičniju raspodjelu. Oni su naši partneri.

Zbog obezvrijeđenosti rada i svih onih koji žive od rada, dakle – radnika, sve dosadašnje vlasti trudile su se rad proskribirati, javno žigosati, istjerati i ne samo iz glava već i iz – rječnika. U Hrvatskoj se početkom ’90-ih radnike počelo nazivati djelatnicima. A djelatnik znači, zapravo (prema djelatan=aktivan), aktivist. Zašto se pokušavala zatrti riječ radnik? Iz ideoloških razloga. Primitivni, neuki i nasrtljivi su smatrali da riječ radnik ima ideološki predznak. Progonitelji riječi radnik nisu, naravno, nikada čitali Bibliju. U njoj nema djelatnika ali ima radnika. I to na dvadeset i devet mjesta.

Što je, dakle, RAD?

Mnogo je definicija rada. Po jednima je rad svjesna i svrsishodna djelatnost kojom postižemo koristan učinak za zadovoljenje osobnih ili proizvodnih potreba, po drugima, rad je skup djelatnosti ili napora potrebnih da se nešto proizvede, odnosno, da se postigne određeni rezultat. Za sve one koji žive od svojega rada, za nas, posebno je važna definicija koja kaže: Rad je obavljanje posla uz naknadu. Rad je plaćena djelatnost. Rad je aktivnost u okvirima dogovora, ugovora, radnog odnosa i vremena. Rad je, jednostavno, POSAO.

Tko je danas – RADNIK? Onaj koji uz naknadu obavlja poslove.

Što je RADNIŠTVO? Društveni sloj.

Dakle, gotovo svi problemi, svih radnika, su skoro jednaki ili slični, bez obzira jesu li radnici tzv. lijevog ili desnog svjetonazora. Na jednoj su strani kapitalisti (koje u Hrvatskoj nazivamo i poslodavcima, poduzetnicima) sa svojim kapitalom, a na drugoj radnici sa svojim radom.

A tko danas u politici zastupa radnike?

Svi, što znači – nitko. Nitko posebno. Većina postojećih stranaka radnike nastoje pretvoriti, a onda i podijeliti, u strastvene ljevičare i strastvene desničare. A tako podijeljenima na lijeve djelatnike i desne djelatnike, radnicima se zamućuju njihovi pravi problemi, odnosno način na koji se mogu izboriti za svoja prava. Umjesto za svoja prava, radnici se bore za pravo na ideološku imaginaciju.

Sve je, na sreću, mnogo jednostavnije.

Zlo je ne imati posao. Zlo je raditi a ne primati plaću, kao što je i zlo primati plaću a ništa ne raditi. Zlo je raditi mnogo, a ne zaraditi za svoj i dostojanstven život svoje obitelji. Zlo je biti iskorištavan na poslu. Zlo je, na kraju, ne vidjeti zabludu i ne imati, ili ne prepoznati one koji su na strani radnika, odnosno, osoba koje žive od svojega rada.

Dobro je imati posao. Dobro je, dakle raditi. Dobro je raditi i primati plaću. Dobro je raditi i zaraditi za dostojanstven život. Dobro je radom steći bogatstvo.

Bit će manje zla i više dobra kad radnici budu imali više utjecaja u središtima moći, koja su uz ekonomska mahom politička, kada uz njih bude više političara, odnosno, stranaka koje će radnike zastupati i štititi njihove interese. Kapitalisti, s druge strane, imaju i u Vladi, i u Hrvatskome saboru, i u svim državnim institucijama političare i stranke koje ih marno i gorljivo zastupaju.

U (više divljem nego liberalnom) kapitalizmu, koji je danas promijenio jedino formu ali ne i suštinu, dakle; u društveno-ekonomskom sustavu koji se zasniva na privatnome vlasništvu i slobodnom poduzetništvu, tržišnoj konkurenciji kapitala i radne snage, odnosno, sustavu u kojemu caruju zakon o (slobodnom) tržištu, slobodnoj konkurenciji i privatnom poduzetništvu, zaboravlja se najvažnija pretpostavka. Ona koja govori o tome da je svrha liberalnog kapitalizma postizanje blagostanja za SVE.

U Hrvatskoj je na snazi – na žalost – liberalni kapitalizam iz vremena glasovitoga škotskoga filozofa Adama Smitha, koji postavio temelje „apsolutno slobodnog tržišta”, odnosno, „apsolutno slobodne trgovine”, pri čemu je suština te ekonomske filozofije da je jedini posao države, odnosno; vlade – kaže Smith – održavanje zakona i reda da bi se pojedinci mogli baviti poslom. Djelotvorno i učinkovito ekonomsko ponašanje moguće je samo u apsolutnoj slobodi, odnosno, nemiješanju države. Ali, već su pri kraju 19. stoljeća mnogi liberali u Britaniji zagovarali aktivniju i pozitivniju ulogu države. Još prije više od stotinu godina čak su i zagovaratelji liberalnoga kapitalizma došli do spoznaje da je nemoguće izgraditi sretno društvo bez da država sustavno uklanja društvena zla poput bolesti, neznanja, siromaštva i nezaposlenosti.

NE GLEDAJTE LIJEVO I DESNO, VEĆ NA DOBRO I ZLO

Znači; svaka rasprava o borbi lijevih protiv desnih potpuno je promašena. Nema više ozbiljne tzv. desne stranke na demokratskijemu Zapadu koja nema u svoj program utkane socijaldemokratske tekovine. Isto tako, nema niti jedne tzv. lijeve stranke koja u potpunosti zanemaruje interes krupnoga kapitala ili sasvim isključuje konzervativni svjetonazor, odnosno, demokršćanstvo. Granice između lijevog i desnoga sve su manje, u praksi većine hrvatskih stranaka gotovo nezamjetne.

Hrvatski laburisti – Stranka rada bit će usredotočeni tek na dvije suštinske podjele. Na dobro i zlo. Na pošteno i nepošteno.

Nisu za radnika ništa bolji, moralniji, vredniji ili prihvatljiviji kapitalisti kojima su puna usta solidarnosti, odnosno socijaldemokracije, od onih koji su tzv. desnoga, tradicionalnoga, konzervativnoga svjetonazora, ako jedni i drugi neuredno isplaćuju plaće, zakidaju radnike te ih sustavno izrabljuju.

Postoje dobri i loši, pošteni i nepošteni kapitalisti. Ali i radnici. Dakle, kada su ravnopravnost, sloboda i pravo u pitanju, ono nema ideološki predznak.