Država se oglušila na vapaje roditelja djece s poteškoćama

Ako prema kome treba imati razumijevanja i suosjećanja to su oni koji sebi sami ne mogu nikako pomoći, djeca i invalidi. A ako je dijete invalid, takva bi osoba morala imati od države u civiliziranom društvu osiguranu svaku zamislivu pomoć.

Još u ožujku 2007. Vlada RH potpisala je UN-ovu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, koja je ratificirana u Saboru. Unatoč stalnih opomena od EU komisije, UN-ovih vijeća za ljudska prava i drugih, Republika Hrvatska ne poštuje obveze tog sporazuma te su ta djeca zbog invaliditeta i dalje suočena s izolacijom, diskriminacijom i uskraćivanjem prava a sada novim izmjenama zakona dovedena u još teži položaj.

Roditelji djece s invaliditetom u utorak 28. siječnja s pravom prosvjeduju u Zagrebu. Tražili su izmjene zakona ali one nisu prihvaćene.

Gdje su nam rehabilitacijske ustanove, vrtići za djecu s poteškoćama, dijagnostički centar za djecu s autizmom? Jesmo li sustavno riješili školovanje djece s poteškoćama? Jesu li izgrađeni prilazi školama i drugim objektima za invalidnu djecu?

Država nije samo zakazala u infrastrukturnoj podršci nego je pokazala i potpuno nerazumijevanje situacija takvih obitelji. Zašto vezivati invalidninu uz imovinski cenzus i posjedovanje nekretnine. Ako roditelji invalidne djece prodaju stan hoće li njihovoj djeci odmah biti bolje, a gdje će stanovati?

Trajni invaliditet ne prestaje kada osoba navrši 27. godinu života, zašto joj onda ne ostaju iste naknade?

Tražili su pomoć za one najslabije u društvu, tražili su ono što bi bilo pravedno i logično ali nisu dobili.

A birokratski aparat izgleda vjeruje u čuda, možda misle da najteži invaliditet može čudom nestati, pa se stoga i najteži invaliditet mora uzastopno dokazivati pred brojnim komisijama. A daj bože da može čudom nestati. (Mira Morović)