Među ozbiljnim akterima domaće političke scene Dragutinu Lesaru i njegovim Laburistima jedinima među građanima raste popularnost, što je stranku smjestilo na treće mjesto po jačini, nakon SDP-a i HDZ-a, a Lesara na drugo mjesto iza šefa države, pa mu i premijer gleda u leđa. Lesarovi kritičari njegov će uspjeh pripisati demagogiji i populizmu, a on svoj rast i utjecaj pripisuje svakodnevnom osobnom kontaktu s građanima i akcijama poput najnovije “Pitajte vladu”, u kojoj prikupljaju pitanja građana koje će laburistički zastupnici u njihovo ime postaviti ministrima, a odgovore koje dobiju proslijediti na njihovu kućnu adresu. Lesar kaže kako mu je od vlastitog puno važniji rast stranke koja se sve više uspijeva isprofilirati kao zaštitnica radnika i obespravljenih. Više ne bježi ni od razmišljanja da narod, koji sve teže živi, pozove na ulice.
Poslušajte i emisiju “Između dvije vatre” na radiju Osijek:
Što mislite o socijaldemokratskoj vladi koja pod okriljem noći šalje specijalce na radnike koji mjesecima nisu vidjeli zarađene plaće i pokušavaju očuvati svoja radna mjesta?
Teško je govoriti o socijaldemokratskoj vladi ako njen prvi čovjek za sebe kaže da je liberal. Dakle, očito je riječ o liberalnoj vladi, a potezi koje vuku u ekonomiji ukazuju da je to neoliberalna vlada. Primjer Jadrankamena je pokazivanje mišića i zastrašivanje radnika. Naravno da država mora provoditi zakone i policija mora štititi zakonitost, ali onda se nameće pitanje kako država, policija i DORH nisu reagirali kada su počele stizati prve prijave o kriminalu i čudnim događanjima u toj firmi. To je isti scenarij kao i u Kamenskom, kao i desecima drugih slučajeva, gdje se stvari otežu na godinu ili više, a dugovi narastu toliko da je “stečaj jedini izlaz”. Bilo bi zanimljivo vidjeti popis svih takvih tvrtki i koja banka stoji iza. Imamo i aferu Planinska u kojoj je jedan mesar državi posredstvom Hypo leasinga prodao nekretninu za 20 do 30 milijuna iznad stvarne cijene. Mene zanima bi li Hypo leasing kupio nekretninu po tako napuhanoj cijeni da nije unaprijed znao kome će je prodati. Kako je moguće da DORH vodi istragu protiv onoga tko je prodao i onoga tko je kupio, a Hypo leasinga nema nigdje? Ako je to kriminal, onda je i Hypo leasing sudjelovao u tom kriminalu.
I kako vi to sebi objašnjavate?
Ni u jednoj situaciji nitko se nije usudio dirati u Hypo leasing, jer su svjesni koliko je toga iza. Kada bi tu kockicu srušili, i oni sami bi počeli padati. Banke su zagospodarile ovom državom, što na legalan, što na sumnjiv način. Sama činejnica da se ni u jednom slučaju nije išlo ni na jednu banku meni govori samo to da je država u dužničkom ropstvu prema tim bankama, i na djelu imamo spregu bankarskog lobija s političkom elitom.
I aktualna vlast je u tom komplotu?
Ništa se nije promijenilo, nema nikakvih najava, pa drugačije ne mogu ni zaključiti.
Evo, Linić prijeti bankama raznim porezima.
To je tek najava, i vidjet ćemo ako takav zakon ikada dođe pred nas, što će s njim biti. Daleko učinkovitije bi bilo kada bi država, kad već na slučajevima poput Planinske ili Jadrankamena istjeruje stvari, već tu otvarala priču s bankama. Jedno je uvođenje poreza na nekretnine, a drugo utvrđivanje kaznene odgovornosti.
S bankama ste ratovali i zbog kredita u švicarcima?
Naravno, jer su se kod svojih banaka majki zaduživali u eurima, na što su plaćali do dva posto kamata, a onda su taj novac unosili u Hrvatsku, davali ga za sedam do devet posto kamata i vezali na švicarac. Kako se to zove, tko im je to omogućio, tko nije na vrijeme intervenirao, a tko ni danas ne želi razgovarati o tome da se devizna klauzula zabrani?
SDP je još u opoziciji napisao zakon za oporezivanje ekstrakamata?
Riječ je o ekstraprofitu koje banke ostvaruju u Hrvatskoj, ali sada kada je SDP na vlasti, nitko o tom zakonu nije ni zucnuo. Naravno da banke idu tamo gdje ostvaruju ekstrazaradu, a u Hrvatskoj je riječ o iznimno visokoj stopi. Samo što se kod nas to zove “stvaranje poduzetničke klime”, za što se postavljaju četiri zahtjeva – socijalni mir, da ne bude štrajkova i industrijskih akcija, što niža cijena rada, koja se ostvaruje raskidanjem kolektivnih ugovora, lako dostupna i jeftina komunikacijska infrastruktura, i što niži ekološki standard. Iza toga ide napad na javni sektor, školstvo, zdravstvo i mirovine, sa zahtjevom za smanjenje izdvajanja za njih. I na kraju, dolazi zahtjev da sve privatiziramo, bilo direktnom prodajom, bilo javno-privatnim partnerstvom, što je najveće zlo koje će se Hrvatskoj dogoditi, outsourcingom i koncesijama na već postojeće. To su tri točke novog oblika korupcije s kojom ćemo se tek suočiti, u kojoj će se mlatiti pet puta više novca nego u Fimi mediji i sličnim aferama. Na taj će način u Hrvatskoj na indirektan način biti sve isprivatizirano.
Ova vlada velike nade polaže u JPP i koncesije, a za vas je to temelj nove, daleko veće korupcije?
Naravno. To je sistem u kojem svatko svakoga gura, i jasno je da će tu biti goleme korupcije, i to ne samo novčane, jer korupcija nije samo davanje i primanje novaca, nego i pristup povlaštenim informacijama. Ova vlada upravo je inaugurirala novi model korupcije, jer imamo volonterke koje su posebne premijerove savjetnice, a zaposlene su u PR agenciji, pa informacije mogu koristiti za svoje privatne poslove. Imamo jednu volonterku koja radi za predsjednika, a drugu koja radi za potpredsjednika vlade, obje su na izvoru informacija, i jedna i druga imaju agencije koje slučajno imaju ugovore s tobože velikim ulagačima u Hrvatskoj. Zanimljivo je da je Milanović nedavno slučajno primio predstavnike Ikee koja je slučajno klijent agencije u kojoj slučajno radi njegova savjetnica volonterka.
Vi tvrdite da su Zinka Bardić i Ankica Mamić glavne igračice u novom modelu korupcije?
Te dvije žene u ovom trenutku su u poziciji da rukovode i drmaju medijskom scenom Hrvatskoj, dirigiraju i diktiraju informacije koje se objavljuju, otvaraju i zatvaraju teme kako god zažele u većini hrvatskih medija. Obje su formalno i službeno izvan sustava, a zapravo sustavom upravljaju više nego bilo koji član vlade. Da, to je klasični primjer točke ogromnog korupcijskog rizika.
Te su im pozicije omogućili Zoran Milanović i Radimir Čačić, što bi, po vašem tumačenju, značilo da oni potiču i protežiraju takvu korupciju?
Jesu li njih dvojica svjesni da je tu moguća ozbiljna korupcija, ja to ne znam. Ali definitivno nisam našao nijedan slučaj u Europi gdje bi najbliži suradnici visokorangiranih dužnosnika u vladi bili volonteri koji su zaposlenici ili vlasnici PR agencija. Da se vratim na JPP-e i koncesije. Zločin je u koncesije davati već postojeće, u koncesiju se daje tek ono što se stvara iz početka, što se gradi iznova i investira. Za JPP i outsourcing vrijede dva pravila – troškovi društveni, profit privatni, a osim toga, privatni partner ne daje bolju i kvalitetniju uslugu, a još će biti i skuplja.
Naravno da tako govore, kada su spremni udovoljiti zahtjevu da sve privatiziramo. Onda kao primjere uzmu menadžere državnih tvrtki koje je država tamo postavila da kradu i bave se korupcijom. To nude kao argument za prodaju HPB-a ili CO-a. Znači li to da će država privatizirati i šume i izvore pitke vode i vodoopskrbu i kompletnu elektroprivredu, ili će tu biti dobar gospodar?
Što mislite, hoće li sve to privatizirati?
Očito hoće, i to ne direktno, nego tobože kroz javno-privatno partnerstvo i koncesije. Ne mogu govoriti da je u nekim poduzećima država loš gospodar, a u nekima nije, i šalju jasnu poruku da će sve dati u privatne ruke. Outsourcing je način kako se uništava sindikalni pokret, kako se smanjuje plaća radnicima i cijena rada u državi, kako se zaobilazi mogućnost nadzora nad primjenom Zakona o radu. To je preko agencija za posredovanje pri zapošljavanju još jedna točka korupcijskog rizika i poligon za pranje novca, jer pri sklapanju tih ugovora naravno da dio novca ide ispod stola. Projekti JPP-a su razumljivi i prihvatljivi na projektima prometne i komunalne infrastrukture, ali ne u projektima za predškolski odgoj, školstvo i zdravstvo, ili zatvori. Promašenost tog modela zorno prikazuju splitska i zagrebačka Arena ili koprivnička dvorana, a sada će to biti i službena politika. Svi će projekti iz JPP-a tako završiti i pitanje je koliko će sve to na kraju koštati državu.
Kako komentirate premijera koji nema potrebe razgovarati s obespravljenim radnicima. Nije došao onima iz Jadrankamena iako je u trenutku incidenta bio u blizini, pobjegao je na stražnji ulaz pred radnicima Vjesnika, Praznik rada slavi u strogo kontroliranim stranačkim uvjetima?
To samo dokazuje moje ranije tvrdnje da će on biti samo premijer, a da će mu vladu voditi Čačić i Linić. Nema ni potrebe da se Milanović češće pojavljuje u javnosti, imamo dosta Linića i Čačića.
Linić je priznao da je ova vlada teret krize prebacila na građane?
Da, sada to priznaje nadajući se onoj narodnoj „tko prizna pola mu se prašta“.
Samo je zaboravio još nešto, ispričati se građanima za prijevaru jer svega toga nema u Planu 21 tako da je on postao kvaka 22.
Mnogi će za vas reći da ste populist i demagog koji zna samo kritizirati?
Za one koji to kažu najveći je grijeh u politici slušati što ljudi govore, a upozoravati na njihove probleme smrtni je grijeh. Za njih je idealno u politici baviti se imaginarnim temama, ustašama i partizanima, voditi salonsku politiku i živcirati se zbog formulara za vizu. Baviti se problemima malog čovjeka i čuti vapaj tih ljudi, odgovarati na njihova pitanja i pisma, ukazivati na rupe u sustavu kroz koje propada sve veći broj ljudi, to je u Hrvatskoj demagogija i populizam. Bila je demagogija upozoravati na deviznu klauzulu i švicarce pa je ona nestala, bila je demagogija i upozoravati da se ovršni nalozi provode mimo zakona i da se ljudima plijeni zaštićeni dio primanja pa se i to počelo sređivati. Reagiranje na životne probleme ili upozoravanje na opasnosti, poput one o ukidanju klauzule o produženoj primjeni kolektivnih ugovora je demagogija. Sada kada doista pogubno prijeti masovno raskidanje kolektivnih ugovora, upozoravati da će se to raskidanje kao domino-efekt u najkraćem roku prenijeti iz javnog u privatni sektor za ovu vlast i njene apologete je također demagogija, dok se to ne dogodi, a tada će postati realnost. Bio sam demagog i kada sam tvrdio da rezanjem državne potrošnje nećemo izaći iz krize, a sada kada najveći ekonomski mozgovi poput Stieglitza upozoravaju da se velikim pritiskom na štednju kriza iz velikih država prelijeva na male, da pada standard građana i njihova kupovna moć koji su preduvjet za rast, da se gube radna mjesta, da proces izlaska iz krize traje dva puta duže i da pada proizvodnja, u ožujku u odnosu na veljaču manja 2,5 posto, a 7,5 posto manje u odnosu na prošlogoišnji ožujak, sada to nije demagogija nego naša gospodarska realnost. Uz mene i Stieglitza, demagog je i nobelovac Paul Krugman koji kaže da zločince s Wall Streeta treba zatvoriti, sociolog Rastko Močnik koji kaže da u ovakvim situacijama može doći do bitnih demokratskih poremećaja u društvu, a i UN-ova Međunarodna organizacija rada koja kaže da su svi modeli državne štednje doveli do pada kupovne moći, pada cijene rada i povećanja nezaposlenosti, pa je tako u četiri godine izgubljeno 30 milijuna radnih mjesta.
I kod nas je pao standard, plaće, kupovna moć, gube se radna mjesta, nezaposlenost se ne smanjuje, ali ljudi kod nas, za razliku od Europe, nisu na ulicama?
Pokojni sociolog Josip Županov 1993. mi je rekao da dok god čovjek misli da još ima nešto izgubiti, u njemu nema solidarnosti. Tek kada ostane bez svake nade i misli da je izgubio sve što je mogao izgubiti, tek onda se pokreće. Možda to znači da ljudi danas u Hrvatskoj još misle da imaju nešto za izgubiti. Činjenica je da tako dugo dok se problem ne počne valjati po cesti, nitko neće početi ozbiljno razgovarati, jer kod nas svatko tko dođe na vlast, tu činjenicu koristi kao silu i ne uvažava ni opoziciju ni građane. U našem se parlamentu ne raspravlja o ekonomskoj politici.
Zašto sindikati ne uspijevaju organizirati ozbiljan prosvjed?
To pitanje morate njima uputiti.
Biste li vi laburisti pozvali građane u prosvjed?
Time bismo ozbiljno ušli u područje djelovanja sindikata.
Sindikati su tu očito nemoćni i izgubili su povjerenje građana. Zar vas na takvu vrstu akcije ne motivira odgovor koji vam je premijer uputio na aktualnom prijepodnevu kada je rekao da nema odgovor na vaše pitanje do kada će padati životni standard građana?
O tome nikada do sada nismo raspravljali, ali ćemo očito morati, i to vrlo brzo.
To je legitiman oblik političkog djelovanja, od kojega je, doduše, SDP panično bježao dok je bio u opoziciji. Jeste li vi spremni na to?
Naravno da je to uobičajen oblik političkog rada i borbe, koji je u Hrvatskoj još uvijek neshvaćen, no, evidentno je došlo vrijeme da to pitanje stavimo na dnevni red. Iako je potpuna nepoznanica kako bi građani Hrvatske reagirali na poziv političke stranke da izađu na ulice i tako iskažu svoje nezadovoljstvo, morat ćemo ozbiljno razmisliti i o tome.
Izvor: Nacional
Želite li komentirati? Objava: "Za one koji se bave "ustašama i partizanima" jesam populist i demagog (audio)"