NIKOLA VULJANIĆ Moja ljevica dobit će dvaput više glasova za Parlament EU, ali bojim se da će krajnja desnica dobiti još više

Nikola Vuljanić zastupnik je Lesarovih Hrvatskih laburista u Europskom parlamen­tu. Još od ulaska Hrvatske u Europsku Uni­ju u ljeto 2013. – s tim da je od 2011. bio promatrač. Vrlo je aktivan, član je Odbora za vanjsku politiku parlamenta EU, često se javlja za riječ, vodi vrlo sadržajne diskusije, iznimno je marljiv, angažiran i posvećen svom poslu, možda ima i najbolji učinak od svih naših europarlamentaraca, zanimaju ga sveeuropske teme, a ne samo regionalne i one vezane za Hrvatsku – ali kao da ga ovdje u Hrvatskoj nitko ne uzima zaozbiljno. Mnogi čak i ne znaju da on postoji.

Upitao sam ga zašto je to tako. Odgovorio mi je:

– Nisam ni pokušavao biti zvijezda. Pokušao sam, doduše, ući u medije, ali to nije jednostavno. Hrvatski mediji najčešće reagiraju kad napravite neki cirkus. Ja nisam pravio cirkuse. Nisam ulazio u neke posebne svađe jer mi je to besmisleno. S ljudima s kojima slično mislim ne trebam se svađati, a s onima drugima – a što sam postigao ako se s njima posvadim? Uvjeriti neću nikoga.

Nikola Vuljanić rođen je 1949. u Karlovcu, gdje i danas živi. Ima stan u jednoj od najnovijih karlovačkoj četvrti Luščić, koja je prije 25 godina bila močvara i kukuruzište. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i to jugoslavistiku (današnju kroatistiku) i anglistiku. Po zvanju je profesor engleskoga. Radio je u Karlovcu u školi, ali je imao dosta ozbiljnih problema 1971. zato što je bio jedan od organizatora studentskog štrajka. Stoga je, faktički, morao napustiti Karlovac i naći posao negdje drugdje.

Neko je vrijeme bio profesor engleskoga u Dugoj Resi, a onda se zaposlio na Višoj tekstilnoj školi u Zagrebu, koja se kasnije udružila u Tekstilno-tehnološki fakultet, gdje je također radio kao profesor. Neko je vrijeme bio i direktor jednoga OUR-a u sastavu te ustanove.

Od 2005. je u mirovini, ali se samo godinu ili dvije nakon umirovljenja angažirao u politici – bio je, štoviše, jedan od saborskih zastupnika HNS-a.

Živi sa suprugom, koja je profesorica engleskoga na Veleučilištu u Karlovcu. Ima sina jedinca, Denisa, koji je po struci ekonomist, ali informatičar po vokaciji – tako da ima i svoju informatičku tvrtku za koju je iznajmio mali prostor u prizemlju zgrade u kojoj žive njegovi roditelji.

Nedavno ste Ministarskom vijeću Europske Unije uputili pismo u kojem kritički propitujete mlitavu reakciju Bruxellesa na rusko pripojenje Krima. Tražite da EU odlučno kaže Ukrajini da je želi u svom članstvu i da joj stvarno pomogne, i politički i financijski, a ne da nemoćno najavljuje sankcije golemoj Rusiji…

– Javio sam se par puta i diskutirao na Odboru za vanjske poslove, kao i na Plenarnoj sjednici – što u ime kluba, a što u svoje ime. Naime, od samog početka je svakom razumnom čovjeku jasno da Rusi nikad neće mirno i dobrovoljno otići s Krima. Smiješno je bilo o tome uopće razgovarati. To je nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Rusi su se 300 godina borili za Krim.

Možemo li time opravdati Putina što je stavio šapu na Krim?

– Ne možemo. Ali ono što je Putin dobro pročitao – to je prazan blef. Prazan blef Europe. Europa je blefirala upućujući grube riječi Putinu. Desno orijentirani zastupnici 11 Europskom parlamentu upućivali su pregrube riječ Rusima – gotovo sa šakom u zraku. Pučani i ovi još desniji konzervativci.

Ja sam se javio za riječ i rekao, otprilike: »Ljudi, ovo je jako lijepo, sad smo dokazali svoju političku pravovaljanost, nitko od nas ne voli diktatora u Rusiji, to je točno, to je istina, ali iza svake te grube riječi treba stati, svaka gruba riječ koju ste ovdje rekli košta milijun eura!«.

Što ste konkretno tražili u svom pismu Europskoj uniji?

-Da se prestane praznim blefom podupirati Ukrajinu. I da se napravi računica koliko će koju zemlju koštati ako se uvedu prave sankcije Rusiji. Hoće li to ići do zatvaranja plinovoda, do neizdavanja turističkih viza…

Ja sam uvjeren da to nitko u Europi neće napraviti. Ta računica govori da bi Njemačka ostala bez gotovo pola milijuna radnih mjesta. To se, očito, neće dogoditi. Onda nije fer tim ljudima davati obećanja za koja unaprijed znamo da se neće ispuniti.

Što bi, po vašem mišljenju, Europska Unija sada trebala napraviti?

– Trebala bi brzo srediti i podignuti standard Ukrajine iznad standarda Rusije, pa da ljudima u Ukrajini, jednostavno, ne pada na pamet da se priključe Rusiji.

U vašim zastupničkim istupanjima glavna su vam meta Socijaldemokrati, druga po snazi grupacija u Europarlamentu. Nazivate ih, podrugljivo, liberalima…

– Zato što to i jesu. Isto kao i u Hrvatskoj. Mislite li da bi se nešto ključno drugačije dogodilo u Hrvatskoj da je na vlasti ostao HDZ? Ono za što Socijaldemokrati u Europskom parlamentu glasuju – to je isto ono zašto glasuju i tvrdi liberali, jednako kao i pučani.

A što mislite, što je tome razlog?

– Europska Unija sklopljena je kao zajednica da se spriječi rat između Francuske i Njemačke. I to je dobro napravljeno. Međutim, onda je tu organizaciju preuzeo krupni bankarski kapital, koji je zapravo virtualan, koji realno ne postoji. Taj kapital ne postoji, to je moć koja proizlazi iz pozicije.

Privatne, komercijalne banke danas štampaju novac. Vi uložite 1000 eura u banku i bankar onda s vašim pologom odlazi u Narodnu banku koja odobrava kreditni potencijal i kaže: »Evo, imamo ovdje polog od tisuću eura, prema tome možemo vam dati pet tisuća eura kredita.« I daju pet tisuća eura kredita koje nemaju. Četiri od tih pet ne postoje. Dakle, banka je naštampala četiri tisuće eura novca.

Je li to jedan od glavnih razloga ove financijske recesije?

-Apsolutno. To jest razlog financijske recesije i to je način da se stvarni novac, koji proizlazi iz proizvodnje, iz trgovine, lijepo prelijeva u džepove onih koji su taj cirkus započeli.

Tome se nikako ne može stati na kraj?

– Može. Kako je Island stao na kraj tome?

Island je jedna zemlja, a mi govorimo o Europskoj Uniji.

– Znam. Ali zato bi se tome moglo stati na kraj ovdje u Hrvatskoj – kad bi za to postojala volja. Ali vidim da i u Europskom parlamentu postoje ljudi koji imaju volju i osjećaj da nešto treba promijeniti. Jasno im je da će sve ovo jednoga dana eksplodirati u čelo – ako se ne promijeni. A eksplodirat će. Znate, kad stvari eksplodiraju na cesti, onda nikad ne možete očekivati nešto dobro. Kad se more uzburka, nikad na površinu ne ispliva ono najbolje.

Kao predstavnik Laburista u Europarlamentu priključili ste se grupaciji Europske ujedinjene ljevice, koja je sada kandidirala za predsjednika Europske komisije Aleksisa Tsiprasa, čelnika najjače grčke stranke Siriza. Tsipras je trenutačno najutjecajniji, ne samo u Grčkoj nego i u Europi, ljevičarski politički voda. Kakav je dojam on na vas osobno ostavio?

– Stvarno je personality. Mlad dečko, mislim da nema više od 40 godina. Izvanredno je dobar govornik, zna zapaliti ljude oko sebe s jednom ili dvije rečenice. I zna od parola napravili priču, i to dobru priču. I zna organizirati ljude.

To je čovjek kojem je jasno da ovaj sustav ne može preživjeti, da će Europa nazadovati i industrijski i konkurentski i politički i, što je najvažnije, humano.

Ljudi gledaju na Europu kao na vrhunac civilizacije, a što se događa? To da ovaj neoliberalni kapitalizam pokušava nakalemiti na naših 2000 godina civilizacije američke r
ecepte. Ali ovo nije Amerika i Tsipras to jasno govori.

Koliko je Europska ujedinjena ljevica trenutačno jaka u Europskom parlamentu?

– Sad nas ima 36 od ukupno 766 zastupnika. Dakle, oko 5 posto. Predviđanja kažu da će nas nakon svibanjskih izbora biti između 60 i 64. Dakle, 10 posto. Duplo više. Nažalost, po tim istim predviđanjima desnica raste još brže.

Krajnje snage rastu. To je posljedica krize, evidentno.

Vrlo ste kritični i prema situaciji u Hrvatskoj…

-Monetarnu politiku Hrvatske vode strane banke u Hrvatskoj. Hrvatska narodna banka tu je samo pokriće, ona ništa ne radi. Njima su rekli: »Čuvajte razinu pariteta eura i kune!« – i mi smo danas, zapravo, u eurozoni. Činjenica je da naša Narodna banka čuva taj paritet; svaki put kad se malo pošemeri, ona uskoči s novcem, što znači da mi računamo u eurima i živimo u eurima. Te banke, dakle, vode monetarnu politiku RH.

Zašto bi njima bilo interesu da se bilo što razvije u Hrvatskoj? Ako hoćete dignuti kredit u bilo kojoj od talijanskih banaka za talijanski automobil, dobit ćete ga lako, bez problema. Ali ako hoćete uvesti stroj za preradu plastike iz Italije, onda su stvari malo kompliciranije. Onda morate založiti kuću, onda za taj kredit morate garantirati na tisuću i jedan način. Zašto? Jer ćete postati konkurentni u odnosu na onoga koji to radi u Italiji. Stvar je vrlo jednostavna.

Mi smo monetarni suverenitet već izgubili i država ima recept kako bi ga mogla vratiti, ali to neće napraviti. Što bi se dogodilo kad bi hrvatska država sav svoj polog, dakle sve što ima, od općina do centralne vlasti, do državnih poduzeća, stavila u jednu banku? Toga bi trenutka to postala najjača banka u Hrvatskoj!

Kao zastupnik Europskog parlamenta, koliko ste dana u godini fizički u Bruxellesu?

-Tjedno četiri. Osim u kolovozu.

Gdje tamo boravite?

-U hotelu.

U kojem?

– Kako kada, kako naletim. Nemam neki »svoj« hotel. Dobijem dnevnicu i mogu se smjestiti gdje mi se svidi.

Kolika vam je dnevnica?

– 300 eura. S tih 300 eura pokrivam smještaj, hranu i sve što mi tamo treba. Hoću li otići u hotel koji košta za jednu noć 400 eura ili u hotel koji košta 50 eura, to je, više-manje, moja stvar.

Koji je vaš izbor?

-150 eura. Onakav hotel u kakav inače idem kad idem sam na svoj trošak. Ne idem u one elegantnije, ali ne idem ni u nekakvu prčvarnicu.

S kojim se zastupnicima iz Hrvatske u najboljim odnosima?

– S Toninom Piculom i Davorom Stierom, jer smo u istome Odboru za vanjsku politiku, a i zato što se dobro razumijemo. S njima se koji put i ne slažem oko nekih pitanja, ali to su ljudi koji su vrlo ozbiljno shvatili svoj posao, i jako se trude.

Jesu li njih dvojica doista u nemilosti svojih stranačkih predsjednika ovdje u Hrvatskoj, kako se tvrdi u medijima?

– Mislim da je to malo prenapuhano. Nije njihova suradnja u Europskom parlamentu razlog te »nemilosti«, nego nešto što se medu njima dogodilo u Hrvatskoj. Ja doista vrlo dobro surađujem s Piculom i Stierom, nedavno smo zajedno progurali neke amandmane oko položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji su bili od znatne koristi.

Znam, o tome mi je govorio predsjednik Vlade BiH, Vjekoslav Bevanda. Bio je jako zadovoljan tim vašim angažmanom…

– Jednom sam prigodom grubo nastupio u Parlamentu i rekao da se u Bosni neće riješiti stvari tako dugo dok Bosnom vladaju plemenski poglavice.

Na koga ste konkretno mislili?

– Na Milorada Dodika iz Republike Srpske. I to su oni shvatili, u parlamentu Republike Srpske nisu bedasti ljudi, pa su me napali kao »poznatog ustašu«. Baš mene da nadu!

Nedavno sam na jednome beogradskom portalu pročitao da bi Dodik mogao, po uzoru na Putina, raspisati referendum za osamostaljivanje Republike Srpske…

– Mogao bi. Samo je pitanje može li ga provesti. Mislim da je to nešto što je Europska Unija trebala i može još uvijek spriječiti. Pretpostavljam da je svima u interesu da BiH opstane kao zajednička država.

Ali i među Hrvatima u BiH sve više jača opcija da se Bosna i Hercegovina treba podijeliti na tri čista nacionalna entiteta…

– Ne slažem se s time. Mislim da je to put u propast.

A što biste vi napravili?

– Ja bih kantonizirao cijelu Bosnu i Hercegovinu, uključujući i Republiku Srpsku. I to ću predložiti u Odboru za vanjsku politiku.

Puno se govori o plaćama europskih zastupnika. Kolika je točno vaša plaća?

-6200 eura.

Nije li osam tisuća?

– Osam je bruto, ali ja 6200 eura dobijem na ruke svaki mjesec.

A što je s ostatkom od 1800 eura?

-To je porez koji se tamo plaća. U Belgiji.

Ali vi kao član Odbora za vanjsku politiku EU-parlamenta, sigurno, dobijete još nešto…

– Ne. To je Europskom parlamentu namjerno tako napravljeno, da su svi zastupnici jednaki. Ni predsjednici odbora, ni predsjednici bilo kojih drugih grupacija, ni bilo koja funkcija, ne donosi vam ništa ekstra.

Kod nas, u Hrvatskom saboru, i predsjednici klubova i predsjednici odbora imaju dodatke, dvije ili tri tisuće kuna, nisam siguran koliko, ali tamo toga nema. Svi zastupnici imaju ovu istu plaću.

Znači, u kešu dobijete 6200 tisuća eura. I to je puno. Što radite s tim novcem?

-Najprije platim Liniću porez. Linić si naplati svoj porez – pa ne možete bez Linića proći u Hrvatskoj!

To je porez na što?

– Porez na dohodak. Ja ga plaćam godišnje. Na kraju, ostane mi nekih 4000 eura mjesečno. To je, hajde, ministarska plaća, ili malo veća od toga. Zanimljivo je da moji asistenti u Bruxellesu ne dobivaju puno manje. Oni u Belgiji ne plaćaju porez, zato što tamo imaju stalni boravak.

Tko su ti ljudi?

– Naši ljudi, iz Hrvatske. Tri pametna čovjeka zaposlio sam tamo kao svoje asistente. Oni žive u Bruxellesu. Nisu iz moje stranke.

Kolika je njihova plaća?

– 3400 eura. A ako su u braku, onda 3600 eura.

Oni doista Belgijancima ne plaćaju porez?

– Ne, jer ti čudni Belgijanci od asistenata porez ne uzimaju. Oni kažu da su to mladi ljudi od kojih to ne treba naplaćivati.

Pa što se i vi niste odselili u Belgiju?

– Malo je teško biti zastupnik iz Hrvatske s boravištem u Belgiji. Što mislite tko bi me poslije izabrao?

Dajete li išta od svoje plaće svojoj stranci u Hrvatskoj?

– Ne. Sad ću za izbore nešto dati, onaj maksimum koji može dati svaki građanin.

Odričete li se dijela zarade radi neke vrijedne društvene svrhe?

– Dajem svaki mjesec nešto nekome. Imam jednu studenticu koju stipendiram, ali neću joj navoditi ime jer bi joj moglo biti neugodno. Jednostavno sam vidio da cura nema otkud sama sebe financirati i da bi zbog toga lako mogla prekinuti studij. Rekao sam joj: »Daj mi broj svog računa i nemoj se o tome više brinuti. Imat ćeš dovoljno.« I tako joj svaki mjesec dajem nešto.

A imate i sina kome je pomoć itekako potrebna…

– Naravno.

Razgovarate li u Europarlamentu s Ružom Tomašić?

-Apsolutno.

O čemu?

– O svemu, osim o svjetonazoru. Lijepo smo se mi na početku dogovorili da si u Europskom parlamentu nismo konkurencija. I to onda funkcionira.

Koje su najčešće teme razgovora?

– Priča mi o svojoj obitelji. Sve znam o kćeri, o kući, o suprugu, o njezinu boravku u Kanadi. Pokazivala mi je i slike kako vozi motor. To su čisto privatni razgovori jer ovo drugo nema smisla. Niti ću ja nju uvjeriti u nešto, niti ona mene.

Ovih sam se dana upoznao s Andrejom Plenkovićem, europarlamentarcem iz HDZ-a. Čini mi se vrlo ambiciozan. Da li i s njim češće r
azgovarate?

– S Plenkovićem razgovaram samo o konkretnim stvarima. On pripada Pučanima i nije član Odbora za vanjske poslove. Bio je diplomat i puno se interesira za razne teme. Često dolazi u Odbor, i onda najviše razgovaramo o proširenju EU na balkanske zemlje: Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Albaniju, Kosovo, Makedoniju…

On je sjajan, obrazovan mladi čovjek, i vrlo je fer. Poznaje puno ljudi jer je radio u diplomaciji i onda dozna mnoge stvari puno prije nego mi ostali. I nikad se nije dogodilo da me nije nazvao i rekao: »Nikola, danas se tamo i tamo događa to i to.« Vrlo je korektan.

A jeste li primijetili da je izvanredno ambiciozan?

– Ambiciozan je, pa to se vidi. On je cijeli život posvetio svome poslu.

Imam špurijus da bi jednoga dana htio postati predsjednik HDZ-a.

– Iskreno govoreći, to bi me razveselilo.

Kako gledate na angažman Davora Stiera?

-Stier je također jedan od tih dečki s kojima se sjajno slažem. On je radoholičar, puno radi, puno toga razumije. Upravo zbog toga gdje se rodio i kako je živio, još kao dijete, ima drugačiji pogled na stvari, s kojim se katkad ne slažem, ali ipak dosta toga naučim od njega. Zna mi pokazati nešto što meni nikako nebi palo na pamet. Oko nekih socijalnih pitanja ne slažemo se, ali u vezi s okruženjem i proširenjem EU s njim se slažem više nego sa svojim Grcima iz Europske ujedinjene ljevice. Grcima sam mora objašnjavati da rat na Balkanu 90-ih nije počeo bombardiranjem Beograda, nego je njime završio. Jednostavno su imali predrasudu i krivu sliku o tome. Ti su moji Grci protiv NATO-a jer je bombardirao Beograd, a ja sam za NATO – upravo zato što je bombardirao Beograd. I kako ćemo se sada složiti?

Hoće li na svibanjskim izborima za Europski parlament Europa barem malo skrenuti ulijevo ili će i tada Bruxelles zadržati doktrinu stezanja remena?

-Predviđanja govore da će pobijediti Socijaldemokrati.

Koji su, kako tvrdite, zapravo liberali?

-Tako je. Stvari se, dakle, mogu malo pomaknuti ulijevo i postati malo socijalnije, ali ne vjerujem da će se nešto bitno dogoditi ako Socijaldemokrati budu imali glavnu riječ. Ovisi i o tome kako će ove druge grupacije funkcionirati. Vidite da u Europskom parlamentu nitko nema većinu. U principu, ne vjerujem u revolucije.

Ostaje, dakle, doktrina stezanja?

-Ostat će, jer je to doktrina Njemačke i Angele Merkel. Ostat će jer su u Njemačkoj na vlasti konzervativci. Malo su ih Socijaldemokrati pomaknuli, ali ne značajno. Može se nešto ublažiti, ali generalni trend neće se tako skoro promijeniti.

Na svojim web-stranicama objavili ste fotografiju na kojoj se srdačno rukujete s Martinom Schultzom, predsjednikom Europskog parlamenta i kandidatom Socijaldemokrata za šefa Europske komisije. Što mislite o njemu, bi li on mogao, ako zaista postane šef Europske komisije, »socijalizirati« Europu?

-Sreo sam se nekoliko puta s njim i došao do zaključka da se radi o koncilijantnoj osobi, koja je spremna na kompromise, i zna proizvesti kompromise. To je najvažnija stvar u Europskom parlamentu.

Ovisi s kim će morati razgovarati. Ako se bude moralo razgovarati s ljevicom, onda će napraviti lijevi kompromis. A ako se bude moralo razgovarati s desnicom, onda će se napraviti desni kompromis. A njegova je linija – linija liberalnog kapitalizma.

Uglavnom, bit će neki mali, sitni pomaci, ali u biti ostaje status quo.

Ali stvari se ipak ne odlučuju u Parlamentu. Ključne stvari odlučuju se u Europskom vijeću. Europska Unija zajednica je 28 država, gdje 28 predsjednika ili premijera donose konačne odluke.

Koja je točna definicija Europskog vijeća?

-Vijeće je zbir svih premijera ili predsjednika- već tko tamo dođe iz koje zemlje. Iz Njemačke je Angela Merkel, iz Engleske Cameron, iz Francuske Hollande, iz Hrvatske Milanović…

To je centar moći i tu se odluke najčešće donose konsenzusom. Jedna zemlja se uvijek može postaviti protiv. Hrvatska se još nijedanput nije postavila protiv.

Hoće li Hrvatska zapravo išta profitirati u EU, u sferi vidljivoga, svakodnevnoga, praktičnog života?

-Onaj tko je mislio da će Hrvatska s ulaskom u Eu dobiti vagon novaca, pa će to sad doći željeznicom k nama, taj je doista bio naivan. Ali ono što smo već dobili, a možda to ne vidimo – to su pravila igre. Jedno je od pravila igre da ne možeš ulaziti u klub s figom u džepu. Mislim, naravno na »lex Perković«. To je vrijedna lekcija, ako je budemo poštovali.

A to što nismo pobrali fondove, nismo pobrali zato što smo trapavi i luđački nepripremljeni. Zapravo ne razumijem kako čovjek uopće može ući u posao vođenja države a da nema pripremljene stvari barem za šest mjeseci unaprijed. Kao da nisu znali da će oni doći na vlast. Mislim da je to sramota.

Izvor: GLOBUS, http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/moja-ljevica-dobit-ce-dvaput-vise-glasova-za-parlament-eu—-ali-bojim-se-da-ce-krajnja-desnica-dobiti-jos-vise

| Broj posjeta: 971 |

Želite li komentirati? Objava: "NIKOLA VULJANIĆ Moja ljevica dobit će dvaput više glasova za Parlament EU, ali bojim se da će krajnja desnica dobiti još više"

Imate li komentar?