Lesar za Dnevno.hr: Moramo se riješiti zablude da će strane kompanije investirati svoj novac u proizvodnju

Moj osobni rejting je manje bitan. Nama je bitan rejting stranke. Nakon izbora uvijek postoji opasnost od komešanja u biračkom tijelu. No, prema svim anketama koje su dosad bile objavljivane, mi bilježimo rast potpore i ona je sada stabilizirana na osam posto. To nam je zapravo bitno, da stranka bude prepoznata kao jedna od političkih alternativa u Hrvatskoj dvama velikim mastodontima SDP-u i HDZ-u, koji se u odnosu prema gospodarstvu pa i u odnosu prema socijalnoj politici, ne razlikuju.

Vođa Hrvatskih laburista – stranke rada Dragutin Lesar rođeni je Međimurac, a po struci je organizator prodaje. Prvi posao u životu bio mu je prodavač automaterijala 1974. godine. Potom pronalazi posao u ‘Ljevaonici’ Čakovec. Gotovo cijeli svoj radni vijek je bio i sindikalni aktivist, a 1991. godine postao je prvi čovjek Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Na toj je funkciji bio do 1996. godine, a iste je godine prešao u HNS i bio izabran za potpredsjednika stranke. U Sabor ulazi 2003. godine kao HNS-ov zastupnik. U travnju 2008. izlazi iz Hrvatske narodne stranke, a u Saboru ostaje kao nezavisni zastupnik.

Bili ste sindikalist, a potom HNS-ovac. Zašto ste istupili iz Čačićeve stranke i otkud ideja o vlastitoj stranci?

– O razlozima istupanja iz HNS-a rekao sam da nikad neću i nisam javno govorio. Ne spadam među one koji bi se sa svojim bivšim stranačkim kolegicama i kolegama javno razračunavao i bilo kakvu polemiku vodio. Točka i to je to. Ideja o stvaranju političke stranke nastajala je u seriji razgovora, prvo u užem pa u sve širem krugu istomišljenika. Dobrih šest – sedam mjeseci tijekom 2009. godine analizirali smo sve aspekte i procijenili smo da postoji politički prostor za stranku koja se neće sramiti i odricati onih koji žive od svog rada. Radi se o mnogo širem pojmu od klasičnog poimanja radnika, i koja se neće dodvoravati ineteresima krupnog kapitala, posebice bankarskog sektora i investicijskih fondova. Nakon toga, sve je bila stvar operative pa smo u veljači 2010. krenuli s osnivanjem stranke.

Nakon prvog pojavljivanja na izbornim listama postali ste treća parlamentarna stranka u Hrvatskoj. Jeste li to očekivali?

– Na izbore su stranke izlazile u koalicijama. Nije bilo situacije da stranke idu samostalno. Po broju osvojenih glasova bili smo treća lista. Mi smo si zadali cilj pri osnivanju stranke da je ostvarenje parlamentarnog statusa nešto o čemu se uopće ne može raspravljati, nego to mora biti ostvareno. Uvjet za rad u Saboru je osvajanje tri mandata za Klub zastupnika. Uspjeli smo doći do šest, a nešto malo glasova nam je nedostajalo u trećoj izbornoj jedinici za sedmi mandat. Zadovoljan sam ostvarenim izbornim rezultatom. Da je bilo još malo više vremena i malo više novaca osvojili bismo deset mandata. Mi smo cijelu kampanju isfinancirali sa 850.000 kuna. Ne znam da li u povijesti postoji stranka koja je samostalnim izlaskom na izbore s toliko malo novaca osvojila šest mandata.

Prema nekim istraživanjima samo je predsjednik Ivo Josipović popularniji političar od Vas…

– Moj osobni rejting je manje bitan. Nama je bitan rejting stranke. Nakon izbora uvijek postoji opasnost od komešanja u biračkom tijelu. No, prema svim anketama koje su dosad bile objavljivane, mi bilježimo rast potpore i ona je sada stabilizirana na osam posto. To nam je zapravo bitno, da stranka bude prepoznata kao jedna od političkih alternativa u Hrvatskoj dvama velikim mastodontima SDP-u i HDZ-u, koji se u odnosu prema gospodarstvu pa i u odnosu prema socijalnoj politici, ne razlikuju.

U svojim nastupima jednako ste kritični i prema bivšoj i prema sadašnjoj vlasti. Što je to zajedničko objema stranama, a što, prema Vašem mišljenju, ne štima?

– Neoliberalni kapitalizam. Dakle, jedni i drugi zakone tržišta smatraju svetim teletom ne prihvaćajući činjenicu da država – vlast mora korigirati nepravilnosti koje tržište sa sobom donosi. Naime, nema samoregulirajućeg tržišta. Nema mogućnosti da tržište samo po sebi ispravno funkcionira. Ova svjetska financijska kriza nastala je upravo zato što financijsko tržište nije bilo dovoljno regulirano. Količina zla koja se oslobodila na nereguliranom tržištu nije se mogla predvidjeti i to se upravo dogodilo 2008., a događa se i danas. Bježanje od regulative tržišta, posebice financijskog, potom porezna politika kojom se oporezuje siromašni i srednji sloj stanovništva i izbjegavanje oporezivanja financijskog sektora je druga sličnost HDZ-a i SDP-a. Treća je sličnost u razumijevanju kriterija društvene pravednosti. Kriteriji raspodjele BDP-a ide u korist bogatih i nismo još ni povukli mehanizme drukčije raspodjele društvenog bogatstva. U Hrvatskoj se proizvodnja uništava. Uzmite primjerice Gredelj, Puris, Dioki, Dinu, Kamensko… Država bježi od spašavanja proizvodnih resursa ove zemlje, što je katastrofalno, jer se nova radna mjesta mogu tražiti samo u proizvodnji. I četvrta je sličnost u odnosu prema privatizaciji koju nastavljaju, a pritom se država lišava svega što je još uvijek vrijedno: Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja.

Protiv ste nastavka privatizacije i davanja autocesta u koncesiju?

Da, a protiv smo i javno – privatnog partnerstva jer je to javno – privatna pljačka, a ne partnerstvo. Prvo, to je pravno pitanje jer Vlada nema ovlasti da bilo što o tome odlučuje dok Sabor ne donese Strategiju upravljanja državnom imovinom. Za građane je to emotivno pitanje. Mi želimo da se radi po zakonu, a u ovom se slučaju Vlada stavlja iznad Sabora. Iz Strategije bi trebala biti vidljiva i vizija što i kako raditi s državnim tvrtkama. Jer, na popisu je još 65 državnih tvrtki osim Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja. Protiv smo koncesioniranja postojeće infrastruktrure, jer smatramo da za to ne postoje ekonomski razlozi. Istovremeno, prostor za koncesioniranje novih projekata je ogroman. Koncesija je u redu ako netko izgradi nešto i mi mu odobrimo koncesiju za korištenje tog novoizgrađenog objekta. Ono što je izgrađeno novcem poreznih obveznika ne može ići u koncesiju jer je ‘država loš gospodar’. Pa neka onda nauče kako time upravljati! Autoceste u Hrvatskoj nisu samo ekonomsko pitanje. One nisu rentabilne, ali su generatori razvoja hrvatskih krajeva kroz koje prolaze. One su razvojno pitanje. Tu je isto tako i Pelješki most koji neće biti isplativ, ali ima svoju razvojnu i šengensku komponentu jer će omogućiti promet roba i ljudi bez prolaska kroz teritorij druge države. Da, može koncesija, ali neka koncesionar prvo nešto izgradi pa onda to može koristiti na određeni rok. Prvi potpredsjednik Vlade govorio je kako će javna poduzeća biti glavni generator razvoja i da će biti zamašnjak investicija. A ni jedno javno poduzeće nema svoj kapital. To pokazuje da se strateški ciljevi Vlade mijenjaju iz mjeseca u mjesec. Razbacuju se ciframa, iznosima, rokovima, datumima, a ništa se ne događa. Optimizam mora postojati, ali ne na nečem neostvarivom. Pala je kupovna moć stanovnika i u lipnju i u srpnju za 5,1 posto. Čak 67 posto građana prima manju plaću od prosječne plaće u Hrvatskoj. Inflacija je četiri posto, ali je za 67 posto ovih s manjom plaćom od prosječne inflacija deset posto.

Milanović Vas naziva populistom, čovjekom koji olakim obećanjima skuplja političke bodove kod birača. Vi ste uzvratili da je elitist i snob. Je li, doista?

Ja se ne sjećam nijednog svog ni našeg olako datog obećanja. Jedino ako premijer Milanović misli da je naš zahtjev za pravednijom raspodjelom društvenog proizvoda olako dato obećanje. Cilj svake države je da mora biti i socijalna država. Kada me elitisti i snobovi nazivaju populistom meni je to doista kompliment. Jedna od točki mog političkog djelovanja je upravo da prokazujem političku elitu kad donosi krive odluke. Činjenica je da se ova Vlada baš kao i Sanaderova odupire bilo kakvoj ideji neposredne demokracije, odnosno, prizivanje referenduma za nacionalno važne teme. Mi smo počeli prikupljati potpise za izmjenu Ustava. Pitali smo SDP žele li potpisati našu inicijativu da se broj potrebnih potpisa građana za organiziranje referenduma smanji sa deset posto biračkog tijela na 200.000. Odbili su. Tako dugo dok politička elita nakon izbora bude govorila da sad ima mandat da četiri godine radi što želi je elitizam. Postoje teme o kojima prava demokratska vlast omogućuje građanima da o njima odlučuju na referendumu. Oni od toga bježe. Dobiju nervni slom kada se ta tema otvara. Podsjećam vas: 716.000 potpisa Sanader je imao na stolu za referendum i nije ga raspisao. Ova vlast ponijela bi se isto tako. Sedamsto ili milijun i sedamsto tisuća potpisa njima ništa ne bi značilo. Oni referendum ne priznaju iako postoji u Ustavu.

Kako ćete proći na lokalnim izborima i s kim ćete koalirati?

Proces odlučivanja o tome u našim organizacijama o tome započinje 1. listopada. Kakve ćemo odluke donijeti sada mogu samo nagađati. Moj je poznati stav kojeg ću i ovaj puta ponoviti: svim organizacijama dat ću preporuku da idu samostalno na izbore. Nisam vidoviti Milan da bih mogao procijeniti kako ćemo proći. Veljača i ožujak sljedeće godine bit će pravo vrijeme za prve procjene izbornih rezultata.

Kako ste vrlo omiljen političar, koje su zapravo Vaše političke ambicije? Razgovaram li, možda, s budućim premijerom ili predsjednikom Republike?

– Hahaha… Moje političke ambicije su da sa šest zastupnika u Saboru pokažemo da oporba može djelovati i baviti se temama od interesa za građane i da stranku dobro pripremimo za lokalne izbore. Dalje od toga ne razmišljam. Uvijek pred sebe stavljam neposredne zadatke i rješavam ih korak po korak.

Kako laburisti vide, ako to uopće itko od nas vidi, izlazak iz krize i je li Europska Unija spas za Hrvate?

– Europska Unija nije spas. Ulazak u EU može pomoći da se neke stvari bolje rješavaju, ali mi sada ne znamo o kakvoj Europskoj Uniji razgovaramo. Najava Barrosa o Sjedinjenim Državama Europe u federaciji koja nastaje na način da valuta, euro stvara državu je neviđena. To u povijesti nije nikad zabilježeno. U takovoj EU slabije razvijene i finacijski slabije zemlje loše će proći. Naročito one koje imaju višu stopu PDV-a. Moramo se riješiti zablude da će strane kompanije donositi novac i investirati u Hrvatsku. One će dizati kredite. Isto tako zabluda je da će strani investitori ulagati svoj novac u ono što je nama najpotrebnije – u proizvodnju. Većina njih ulagat će kreditna sredstva koja će dobiti od banaka u Hrvatskoj po nalogu banaka – majki iz inozemstva i to prvenstveno u energetski i financijski sektor. Većina dosadašnjih investicija od 31 milijardu dolara dogodila se u financijskom sektoru i rezultat toga je bio 300.000 izgubljenih radnih mjesta. Naš stav obično tumače da smo protiv stranog kapitala i da smo protiv investiranja. Ne. Samo je riječ o tome da hrvatska država bude uređena tako da odredi koji su naši prioriteti investiranja. Hrvatska nasušno treba investicije u proizvodnji, otvaranje tvornica pogona, velikih ili malih, lijevih ili desnih – svejedno.

Izvor: Dnevno.hr