KLAUŠKI Rezanjem plaća ne spašavaju proračun, nego vlastiti obraz

“Smanjit ćemo plaće, ali nećemo pribjeći najnižem populizmu”, kaže Milanović. A koja je granica populizma: tri, pet, deset, dvadeset ili pedeset posto smanjenja plaće?

Zoran Milanović: “Smanjit ćemo plaće, ali nećemo pribjeći najnižem populizmu”.

Kad Laburisti traže smanjenje plaće državnim dužnosnicima, to se odbija kao populizam. Kad traže smanjenje povlaštenih mirovina, to se odbija kao populizam. Kad traže ukidanje povlaštene mirovine predsjedniku Republike, to se odbija kao populizam.

Kad sve to predloži Vlada, onda se to predstavlja kao mudra državnička odluka.

Kao racionalnost, štednja, solidarnost, socijalna osjetljivost.

Populizam i demagogija

Prošla su samo dva tjedna otkako su saborski zastupnici, njih čak 84, odbili Lesarov prijedlog o smanjenju plaća za 21 posto. “Što se mene osobno tiče, mislim da plaća nije presudna u mom radu, no ovo se ipak može ocijeniti kao jedna demagoška inicijativa”, rekla je tada SDP-ova Dragica Zgrebec.

Da bi sada SDP-ova Vlada najavila smanjenje plaća. Ali to nije populizam, to nije demagogija. Tako kaže premijer, isto tvrdi i predsjednik države.

Ali neka onda netko kaže gdje je granica populizma? Na smanjenju plaće od tri posto? Na pet posto, šest, deset, dvadeset, dvadeset i jedan posto? Na 51 posto? Onda kad ih smanje i sindikalni čelnici? Kad je dozvoljeno govoriti o običnom, a kad o “najnižem populizmu”?

Ne zaboravimo ni demagogiju. Je li demagogija kad oporba traži rezanje plaća ili je demagogija kad Vlada to najprije odbije, pa zatim predloži svoju kvotu smanjenja dužnosničkih plaća?

Prezire populiste

Premijer Milanović obožava etiketirati tuđe prijedloge kao populističke ili demagoške. Javno prezire populiste poput Dragutina Lesara, pa čak i vlastitog Davora Bernardića. Njegovi ministri, kad ih se zaskoči, govore isto: Jovanović bubne ono o kočiji, Ranko Ostojić se svađa sa sindikatima, Hajdaš Dončić kaže da je on timski igrač, pa “kad svi naručuju aute, naručuje i on”.

Da bi se nakon medijskog pljuvanja i malo PR konzultacija ubrzo koordinirano posipali pepelom, duboko ispričavali i skrušeno se odricali plaća, povlaštenih mirovina, skupocjenih limuzina.

Odjednom Gordan Maras govori da “nitko normalan ne bi sjeo u takve aute”, Jovanoviću je preko noći postala dobra i kočija, a Milanović nas pokušava uvjeriti da limuzine nisu tako skupe, ali ih ipak ustupa MUP-u.

Je li to populizam? Je li to demagogija?

Spašavanje obraza

Vlada reže plaće, a da nije jasno što time zapravo spašavaju: državni proračun ili vlastiti obraz?

Ministri se solidarno odriču limuzina, ali opet nije jasno zašto: jedni kažu da su preskupe, drugi da su previše luksuzne, treći rade ono što kaže šef, četvrti rade ono što rade svi, neki se plaše novinarskog ribanja, a svima je zajedničko to da se ne žele izlagati mržnji birača u godini prepunoj raznih izbora.

Limuzine tako ostaju u voznom parku, država svejedno plaća njihov preskupi leasing, nema pojma što bi učinila s njima, dok Milanović na Vladi poručuje da će se mijenjati zakon i ministrima dati auti srednje klase – ali tek na idućoj nabavi.

“Eto, i to smo napravili”, kaže on zadovoljno. “Bit će afera, bit će i dalje različitih tumačenja, ali život i povijest ne završavaju ovdje. Vi živite normalan život i radite korektno i ne dajte se stjerati u mišju rupu galamom i histerijom”.

Kao, recimo, Željko Jovanović.

Bježanje u rupe

Tako je ispalo da se na ovom primjeru luksuznih limuzina uopće ne radi o uštedi. Možda čak ni o elementarnoj pristojnosti. Nego o populističkom “bježanju u mišju rupu” pred “galamom i histerijom”.

A o čemu se radi kod smanjenja plaća? O prisilnoj štednji, o racionalnom vrednovanju ministarskog rada, o uvođenju reda ili možda o populizmu, par mjeseci prije europskih izbora?

Ali ipak ne o onom “najnižem” populizmu, o kojem Milanović s gnušanjem govori, već o onom odmjerenom, između tri, pet i deset posto, tipičnom za političare koji se moraju svidjeti onima od kojih očekuju glasove.

Zlatni šampanjac

No, kako takav “populizam” funkcionira na primjeru SDP-ova direktora koji je zbog nesposobnosti otpušten iz Plinacroa i prebačen u Hrvatsku lutriju, gdje kao član uprave mjesečno drobi desetke tisuća kuna na reprezentaciju, a predsjedniku države daruje šampanjac sa zlatnim listićima?

“Nećemo valjda voditi direktore na ćevape, a predsjedniku darovati jeftino vino”, objašnjava prozvani Dražen Kovač, član Uprave Hrvatske lutrije, u Jutarnjem listu.

Da, stvarno, to bi bilo prestrašno. Možda čak i populistički.

Uglavnom, Milanovićev zaključak glasi: Vlada ne reže plaće “zato što ima toplo srce”, nego zato što nema novca.

A što bi bilo da ga ima? Onda bi vjerojatno i dalje nesmetano trošila na Audije, na plaće i bonuse, na zlatne šampanjce i zlatne padobrane, na skupe ručkove i privatne letove challengerom.

Sve ostalo bio bi “najniži populizam”.

Izvor: http://www.24sata.hr/politika/rezanjem-placa-ne-spasavaju-proracun-nego-vlastiti-obraz-354512

| Broj posjeta: 565 |

1 komentar u "KLAUŠKI Rezanjem plaća ne spašavaju proračun, nego vlastiti obraz"

  1. Vladajući su javni diskurs srozali na najnižu razinu ikad. Smislili su par ‘floskula’ kojima se služe kad žele nekoga degradirati. Među njih spada i populizam. Kad kažu ‘populizam’, odmah svi znaju da su oni ispravni, a ti, populisti, nešto su loše. Tekst koji se bavi s njihovih par floskula je na linku [url=http://blog.vecernji.hr/ravnopravno-roditeljstvo/2014/02/20/zavuklo-nam-se-ispricat-ce-se/]

Imate li komentar?