Hrvatskoj treba i Lesarova pobjeda

Uspjeh laburista Dragutina Lesara bit će i uspjeh demokracije u Hrvatskoj. Jer – može se. A i radnicima u Hrvatskoj, brate, treba jedan Lesar na čelu kolone. Jer s njim, i s tom kolonom, će se i ekipa oko Zorana Milanovića uspješnije prisjetiti precizne definicije pojma socijal-demokracija…

Slanje aktualne Vlade u povijesne knjige (i to na stranice označene s “Vjerovali ili ne”), kako stvari stoje, neće biti jedina dobra vijest iz hrvatske noći na prijelazu 4. u 5. prosinac. Bit će to i izborni uspjeh stranke Hrvatskih laburista , koja će, kunu se ankete, biti treća najuspješnija lista. Ukoliko, dakle, zle vile stranačke bipolarizacije posve ne polude i u predstojeća 44 dana (tko li je ono slagao da vrijeme leti?!) raznesu glasove samo na Kukuriku i HDZ , laburisti Dragutina Lesara će, u najmanju ruku zaraditi nekoliko saborskih zastupnika i izboriti za sebe, putem stranačkog kluba, snažniju poziciju na parlamentarnoj sceni Hrvatske.

I neće to, jasno, biti samo politička pobjeda jednog od najvrijednijih zastupnika u povijesti Hrvatskog sabora i njegovih drugarica i drugova. Neće to čak biti ni uspjeh za radništvo u Hrvatskoj, koje je politički najmanje zastupljena društvena klasa, i čija se pozicija u ovoj zemlji može samo sažeti pod krilaticu rezerviranu za najvećeg neprijatelja: dabogda te zakoni štitili kao radnike u Hrvatskoj, bit će to, dakle, prije svega, jedan veliki plus za egzotičnu i sasušenu biljku koja navodno uspjeva u ovoj zemlji: demokraciju.

Niti jedna stranka koja je nastala od loma etabliranih partija, dakle poglavito SDP-a i HDZ-a , ali i nekih drugih, dosad nije uspjela na nacionalnoj razini preživjeti bez pomoći medicinskih aparata (samoodržanje HDSSB-a je tu iz neke druge priče, jer je ograničeno na zanemarenu Slavoniju i jer svoj početni kapital duguje kontroverznoj karizmi Branimira Glavaša ).

Politička povijest višestranaštva u Hrvatskoj puna je abortiranih projekata: sjeća li se još itko Libre, Liberalne stranke, Demokratskog centra, Hrvatskog bloka, Hrvatskih socijaldemokrata , ili buljuka najčišćih pravaških stranaka sa ili bez dodatnih brojeva?

Većina tih stranaka je, jasno, već u početku bila osuđena na zasluženi neuspjeh, no posljedica činjenice da se niti jedna od njih nije “primila”, zastrašujuća je za domaći politički sustav, političku kulturu i budućnost demokracije u Hrvatskoj.

Neupitna pozicija dvaju najjačih stranaka, dakle, podcrtana izbornim sustavom u kojem pojedinac unutar stranke, ukoliko nije apsolutno na liniji stranačkog vođe, ispada iz igre, stvorila je dva vojnička bloka. Istina, situacija s unutarstranačkom demokracijom u SDP-u je neusporediva s onom u HDZ-u, gdje se na lidere i lidericu gledalo i gleda kao na božje namjesnike koje treba apsolutno obožavati ili se čini terminalni grijeh. No, i iz SDP-a se zna čuti bat teških čizama, kad je poslušnost prema vođi u pitanju, jer, zaboga, on je taj čija se sluša kod sastavljanja izbornih lista – svetog grala za sve političke aktiviste. Kome se takva igra ne sviđa, neka osnuje svoju stranku, znalo se, u dramatičnijim fazama često, i ne bez poruge, čuti iz establišmenta svake od većih stranaka u zadnjih 20 godina.

I – dobili smo ono što imamo. Sustav s dvije jake stranke i nekoliko dosta slabijih, sve izuzetno čvrstog ustroja i upitne unutastranačke demokracije, u kojem je protočnost političkih ideja debelo podređena naklonu izvoru moći. Uz sve ostalo, i to je jedan od razloga zašto Hrvati gube vjeru u demokraciju. A svaki dosadašnji pokušaj zamjene demokracije nečim “boljim”, rodio je brčiće, bijele konje i crvene olovke kojom su se križale nepoćudne rečenice i sistemu prijeteće egzistencije.

I zato će uspjeh laburista Dragutina Lesara (koji se prije nekoliko godina burno razišao s HNS-om), biti i uspjeh demokracije u Hrvatskoj . Jer – može se. A i radnicima u Hrvatskoj, brate, treba jedan Lesar na čelu kolone. Jer s njim, i s tom kolonom, će se i ekipa oko Zorana Milanovića uspješnije prisjetiti precizne definicije pojma socijal-demokracija .

A onda bi se stvari, doista, mogle početi mijenjati nabolje. Jer – može se.

Izvor: http://www.novilist.hr/Komentari/Blogovi/Zalede-Jasmina-Klarica/Hrvatskoj-treba-i-Lesarova-pobjeda