Dragutin Lesar: Milanović ide stopama Jadranke Kosor

Odgovara na premijerove optužbe, govori o promašajima vlade i HNB-a

U posljednjih godinu dana Dragutin Lesar izrastao je u jednog od najpopularnijih političara u zemlji. Recesijska vremena i predani parlamentarni rad rapidno su podignuli rejting njegovih Laburista, lansirajući ih u treću političku snagu u zemlju. Šest mjeseci prije lokalnih izbora, u Banskim je dvorima zazvonilo zvono na uzbunu.

Premijer Zoran Milanović žestoko je ovih dana sa saborske govornice napao Lesara. U intervjuu za “Spektar” Lesar uzvraća udarac i tvrdi da je Milanovićeva ekonomska politika jednaka onoj koju je vodila HDZ-ova premijerka Jadranka Kosor. Bespoštedna bitka za glasove na lokalnim izborima očito je otpočela.

Prošlog tjedna smo od premijera Milanovića doznali da ste karijerni sindikalac koji 20 godina ništa drugo u životu nije radio, pa onda smjerni liberal koji je napustio HNS kad je ostao bez fotelje predsjednika zastupničkog kluba te stranke, da biste potom (p)ostali zapravo najobičniji politički agitator. Riječju, obični brbljavac, populist…

– Prigodom rasprave o kadrovskim promjenama u Banskim dvorima, citirao sam dio programa Vlade koji je premijer predstavio na početku svojeg mandata, a koji je govorio o industrijskoj politici, koju mi Laburisti smatramo iznimno važnom. Pritom su obećali i sektorsku strategiju, i zadali sebi rokove za ostvarenje. Iza toga sam samo iznio pokazatelje: makroekonomske, gospodarske, socijalne…

To su bili službeni podaci?

– Da. Podaci o padu BDP-a, inflaciji od 4,8 posto, broju nezaposlenih koji je u mjesec dana porastao za 7,2 posto, padu industrijske proizvodnje od 7,7 posto, padu prometa u trgovini od 6 posto, 233 tisuće blokiranih građana, padu izvoza, rastu troškova života…

To nisu ugodne brojke.

– Prikazao sam tu spiralu smrti. Kad cjelokupnu gospodarsku politiku svedete na štednju bez ulaganja, ona neizbježno dovodi do pada kupovne moći, a time i proizvodnje. Na to je premijer, prvo priznavši da je sve što sam iznio točno, krenuo u osobni obračun sa mnom. Ne s mojim argumentima. Imam više radnog staža u privredi nego što ga on ima ukupno.

Godinama sam radio u dvjema ljevaonicama, a radnu karijeru započeo kao prodavač. U sindikatu sam bio pet godina i iznimno sam ponosan na taj dio svojeg života i rada. Na trenutak sam imao osjećaj da je ljubomoran na činjenicu da je hrvatski sindikalni pokret uspješno stvaran u ratnim uvjetima. Kada je HNS postao neoliberalna stranka, otišao sam i nisu me smijenili iako su to planirali. Ne znam zašto ga to toliko smeta.

Očito vas je želio prikazati kao prevrtljivca…

– Teško u tome može uspjeti. Od 1997., otkad se aktivno bavim politikom, svoje stavove ni u čemu nisam mijenjao. Za razliku od njega, koji je na čelu Socijaldemokratske partije, a za sebe kaže da je liberal, a ponaša se kao neoliberal. Toliko o prevrtljivosti. Možda je ovih dana na stolu ponovno imao neke ankete, istraživanja o potpori birača strankama u Hrvatskoj, pa ga je to očito “diglo”.

Nije li logično da vas napadne u trenutku kada uživate potporu desetak posto birača? Pa lokalni izbori su sve bliže, a vi Laburisti već mu mjesecima “kradete” njegove birače na ljevici, razočarane Vladinom ekonomskom politikom…

– Politička borba je sama po sebi razumljiva, ali kada se trebamo nadmetati u stavovima, vrijednosnim sustavima, prijedlozima, idejama, vizijama. Takvu polemiku s radošću prihvaćam. Međutim, on sa mnom ne polemizira na toj osnovi, nego na osobnoj razini.

To je nešto drugo. Ja, primjerice, nisam propitivao njegov životni vijek ni njegove doktorate, ni činjenicu da je “hrabro” 1999. ušao u SDP kad je Tuđmanov režim bio na izdisaju, a da je prije toga kruh zarađivao kao Sanaderov nižerangirani diplomat. Mogao sam, a nisam.

Smatrate li uvredom to što vas je nazvao populistom?

– On je čovjek koji politiku doživljava kao elitizam, a tako je i prakticira. E pa kad elitist meni kaže da sam populist, onda je to kompliment.

Ne bojite se da Milanović vama laburistima ne učini ono što je Sanader učinio pravašima? U presudnom trenutku, netom pred izbore, da vas ne “usisa”?

– Ne. To naprosto nije moguće. Dosljedni smo mi u stranci, dosljedni su i naši birači.

Dobro, ali složit ćete se s premijerom da je puno lakše u ova teška vremena biti u oporbi nego na vlasti?

– Znam ja dobro što je biti na vlasti. Tu su Milanovićeve PR volonterke očito nešto pobrkale. Bio sam zamjenik župana u Međimurskoj županiji i vodio resor socijale i zdravstva punih sedam godina. Dulje nego što će Milanović biti na vlasti.

Mislite da neće dobiti drugi mandat?

– Ne. Ovakvom politikom, ne.

Pa koju ocjenu Vlada, po vašemu mišljenju, zaslužuje nakon prve godine mandata? Od 1 do 5?

– Recimo minus 2.

A što biste vi učinili drukčije?

– Samo na dva ću segmenta prikazati mogućnost drukčijeg vođenja domaće ekonomije. Za izlazak iz krize oni su primijenili jedino koncept štednje. To nijednu državu nije izvuklo iz krize. To može biti privremeno sredstvo krpanja proračunskih rupa i stabiliziranja državnih financija.

Ako njega odmah, ili najkasnije u roku od nekoliko mjeseci, ne prati investicijski ciklus i val otvaranja novih radnih mjesta u proizvodnji, štednja se pretvara u svoju suprotnost i izaziva novi val krize. To se upravo u Hrvatskoj događa.

Dobro, no priznat ćete da se kriza ne može riješiti u devet ili deset mjeseci…

– Rokove kada će što napraviti nisam im ja zadavao, nego su ih sami određivali. Danas su rokovi probijeni. Sami su se opredijelili za velike javne investicije, no njih nema. A očekivali su da će ih pokrenuti javna poduzeća koja su u financijskim poteškoćama.

Pa HEP se morao hitno zaduživati za sanaciju tekućeg poslovanja. Zašto nema privatnih investicija, domaćih ili stranih? E sad dolazimo do drugog segmenta: monetarne politike. Nijedna izvršna vlast neće moći riješiti hrvatski gospodarski problem ako ne dođe do promjene u hrvatskoj monetarnoj politici.

Dakle, nije kriv samo Milanović, nego i Vujčić i njegov HNB?

– Naravno. Milanović nije guverner HNB-a. U Hrvatskoj je monetarna vlast pretvorena u vlast samo za sebe. Čak 337 milijardi kuna hrvatskoga kapitala je u inozemstvu i njime se koriste inozemni kapitalisti. Ni u vrijeme sadašnjeg, ni u vrijeme bivšega guvernera, monetarna vlast nije apsolutno ništa učinila da pomogne gospodarski razvoj.

Čije su devizne rezerve? HNB-a ili naroda ove zemlje? Što je njihova funkcija: da stoje i budu na raspolaganju nekom drugom, ili da budu u funkciji razvoja ove zemlje? HNB treba pomoći razvoju, sva ostala rješenja nisu dobra.

U Banskim dvorima tvrde da čine sve što mogu…

– Da, povećali su PDV. Iz izvještaja o ostvarenju proračuna vidi se da je, uz povećanu stopu PDV-a, ostvareni prihod otprilike na razini prije povećanja, jer je pala kupovna moć. Nikakav efekt nije postignut.

Povećali su cijene energenata od 20 do 38 posto, što je novi udar na kupovnu moć, što znači da će građani imati još manje novca na raspolaganju. Ekonomska politika Vlade Zorana Milanovića čisti je nastavak politike Jadranke Kosor. Dogodile su se neke manje promjene, ali je riječ o finesama.

Međutim, Linić mora nekako napuniti državnu blagajnu. Jer, ako to ne napravi, neće biti za mirovine, plaće učiteljima, policajcima…

– Krenimo redom. U sustavu osiguranja je oko 185 tisuća korisnika mirovina u masi od osam milijardi kuna koji nisu posljedica plaćenog doprinosa, nego nekih drugih beneficija koje im je dala država. A upravo je ta kategorija urušila sustav.

Pa ne može država sada uzeti mirovinu koju im je dala.

– Nije riječ o oduzimanju. Ako netko ima povoljnije uvjete za odlazak u mirovinu, obračun mirovine izvrši mu se po općim mirovinskim propisima, a posebnim zakonom iz proračuna im se osigura dodatak. Državni, vojni, ratni, bilo kakav.

Ali i za to je opet potreban novac.

– Naravno, no kad bi država taj novac isplaćivala iz proračuna, a ne ga utopila u mirovinski sustav, pitanje je bi li bila toliko darežljiva. Kažu da nema novca za plaće u državnoj upravi. Je li proveden analiza postoje li viškovi i gdje se oni nalaze? I hoćemo li smanjenjem dobiti efikasniju upravu? Slična je stvar s učiteljima, medicinskim sestrama ili policajcima. Gdje su oni višak? I što se dobiva smanjenjem njihovih plaća?

Ako pogledate prijedlog proračun za iduću godinu, rashodi za zaposlene smanjeni su za 2,2 milijarde. No, zaduženje, dificit, i dalje raste i iznosi 10,9 milijardi. A struktura deficita pokazuje da problem nisu uprava ili javni sektor, nego obveze stvorene prema brodogradnji, državnim jamstvima, prema Europskoj uniji… Plaće učitelja, policajca ili liječnika nisu problem, i njihovim smanjenjem ništa se neće riješiti.

Kolektivni ugovori, čini se, ipak neće preživjeti…

– Ispada da je Plan 21 bio socijaldemokratski, a program Vlade neoliberalni. Nakon izbora doživjeli su transformaciju. Ako su odlučili ukinuti kolektivne ugovore, onda radnike trebaju osigurati novim Zakonom o radu. Samom najavom otvaranja pregovora o kolektivnim ugovorima palo je stotinjak kolektivnih ugovora u velikim privatnim sustavima, naročito kad je u pitanju smanjenje radničkih prava. To je zakon spojenih posuda.

S vladajućima niste našli zajednički jezik ni u vezi s raspisivanjem referenduma?

– Dok je SDP bio u oporbi, predlagao je da se referendum mora održati ako se prikupi pet posto potpisa upisanih birača. Onda su preko noći promijenili stav, usuglasili se s HDZ-om i nakaradno to regulirati. Pravo na neposrednu demokraciju u Hrvatskoj ne postoji. Građani su dva puta prikupili dovoljan broj potpisa, u vezi s Haagom i ZOR-om, no referendum nikada nije održan.

A najveći je apsurd što građani trebaju prikupiti 10 posto potpisa u 15 dana, odnosno 400 tisuća potpisa da se raspiše referendum, a na njega mogu izići doslovno tri čovjeka: dva mogu biti za, jedan protiv, i odluka je prošla. Zato smo i pokrenuli postupak ustavnih promjena predlažući 200 tisuća potpisa kao uvjet za raspisivanje referenduma. Nijedna politička elita do sada nikad nije raspisala referendum, a i neće, pa građanima moramo olakšati pristup referendumskom odlučivanju.

Argument vladajućih je da se neposrednom demokracijom zatire sustav parlamentarne demokracije…

– Znači li to da i Europska unija zatire predstavničku demokraciju jer, po njihovim pravilima, za europski referendum potrebno je prikupiti milijun potpisa u jednoj trećini država članica EU-a u roku od tri mjeseca? Milijun potpisa za čitavu Europsku uniju, a za Hrvatsku 400 tisuća. Meni su uzori Švicarska 21. stoljeća, Slovenija, Poljska, Italija… Godišnje imaju osam do 10 referenduma, nisu propali ni oni ni njihova demokracija.

Na Islandu su građani referendumskim odbijanjem zakona o pokrivanju gubitaka privatnih stranih banaka koji je izglasala politička elita u parlamentu, proveli svojevrsnu revoluciju i spasili svoju državu i monetarni suverenitet. To je najsvjetliji primjer modernog doba. Neposredna demokracija bila je korektiv krive odluke predstavničke demokracije. Toga se vladajući i boje jer im potezi poput poreza na nekretnine nikada ne bi prošli na referendumu.

MARINA KARLOVIĆ SABOLIĆ
FOTO: ADMIR BULJUBAŠIĆ / CROPIX

Izvor: http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/194622/Default.aspx

| Broj posjeta: 834 |

Želite li komentirati? Objava: "Dragutin Lesar: Milanović ide stopama Jadranke Kosor"

Imate li komentar?