Zašto ovaj put treće?

Obraćajući se prije svega onima koji za sobom još nisu čvrsto zatvorili vrata dva najveća politička tabora, želim ovdje iznijeti svoje gledanje na aktualnu političku scenu i razloge zbog kojih sam definitivno napustio jedan od njih. Dakako, i onima koji su me naveli da vlastiti birački potencijal ovoga puta povjerim trećima. Namjerno ne kažem “glas” jer smatram da svaki od birača osim glasa ima i mogućnost aktivnije utjecati na rezultate izbora. Pogotovo se to odnosi na one birače koji su informiraniji i koji bolje od prosjeka razumiju politička, društvena i ekonomska zbivanja u zemlji i šire. Kako su ovdje većinom takvi, želim potaknuti raspravu o tome postoji li i kolika je doista snaga trećih, te može li itko izvan “Kukuriku” i “Kukulele” tabora značajnije utjecati na upravljanje zemljom. Do prije nekoliko godina sam i ja bio uvjeren kako samo najveći ili oni koji okupljaju i vode većinu imaju tu snagu. Međutim, najviše zbog toga što je vremenom postala sve manje uočljiva razlika u politikama najvećih stranaka, promijenio sam mišljenje.

Prateći političku scenu i razmišljajući o tome što bi se promijenilo ako jednu zamijeni druga najveća stranka, zaključio sam da ne mnogo. Osim što bi se manje kralo, dosadašnju korumpiranu vrhušku je doista nemoguće nadmašiti, pitanje je da li bi društveni i ekonomski odnosi bili značajnije promijenjeni. Naime, odnos HDZ-a i SDP-a prema onome što običavamo zvati krupnim kapitalom i radom je vrlo sličan, razlike su više retoričke nego stvarne prirode. Kako potičem iz radničko-službeničke obitelji, oduvijek me najviše zanimao položaj te najbrojnije društvene skupine koja uz seljake svojim radom najviše doprinosi stvaranju tzv. nove vrijednosti, odnosno onoga što politika poslije samo raspodjeljuje. Dakako, rad ne ograničavam samo na manualni jer bez intelektualnog nikada ne bi ni dolazilo do napretka i razvoja društva u cjelini. Zato radnicima u nekom smislu smatram sve one koji rade za plaću, bez obzira kako se ona zvala i od čega se sastojala, a potpuno su isključeni iz raspodjele i upravljanja tzv. viškom vrijednosti.

Mi nešto stariji smo svjedočili procesu pretvorbe i potom privatizaciji nekadašnjeg društvenog vlasništva. Mi jako dobro znamo da su rijetke one privatizacije u kojima je novi vlasnik platio realnu vrijednost onoga što je preuzeo, ne znam da li bi netko uopće mogao navesti takav primjer. Zbog toga je pretvorba društvenog u državno vlasništvo a potom i privatizacija toga u narodu postala sinonim za kriminal i korupciju, odnosno nazvana je pljačkom stoljeća. Sama pretvorba uopće nije sporna i nepravedno je trpati ju u isti koš s kasnijom privatizacijom. Privatizacija je taj veliki kamen na kojem smo posrnuli kao društvo jer smo u samo nekoliko godina veliku skupinu jednakopravnih vlasnika društvene imovine pretvorili u manjinu koja je preuzela sve i većinu koja je ostala bez ičega. Gorak okus nepravde osjećamo već skoro dva desetljeća. Vjerojatno je nemoguće sve vratiti natrag, utoliko je bio u pravu predsjednik Ivo Josipović kada je promovirao jedan od svojih izbornih slogana (“Plati ili vrati”). Međutim, čak i sada je moguće barem donekle obeštetiti one koji od privatizacije nisu osjetili nikakvu korist. Prije svega se to može promjenom odnosa prema radu te omogućavanjem da se i od njega može dostojno živjeti. Kako znamo, ogromna većina to već sada nije u stanju a u vremenu koje je pred nama, ukoliko se ništa ne promijeni, takvih će biti sve više.

Zato me obradovala pojava stranke koja u središte svog političkog programa stavlja upravo rad, k tomu još i u smislu kako ga sam shvaćam. Promjenu odnosa prema radu vidim u tome što se zalaže za veći utjecaj radnika u poduzećima gdje rade, odnosno ne miri se s time da budu tek najamna radna snaga. Zbog ipak postojanja zajedničkog interesa radnika i vlasnika, uspješnost poduzeća, opravdano je tražiti da radnici budu informirani o svim problemima, da budu u mogućnosti predlagati i rješenja te da osim rizika koji upravo oni snose zbog neuspješnog poslovanja poduzeća, jednako tako osjete i korist ako je poslovanje uspješno. Ta korist ne smije biti svedena samo na floskulu “pa imaš radno mjesto i plaću” već ju treba proširiti na različite oblike stimulacija za uspješan rezultat poslovanja i svakako, participiranje u financijskoj dobiti poduzeća. Dobro je što se konačno pojavila stranka koja otvoreno kaže da nisu samo menadžeri ti koji su zaslužni i da pravo na bonuse treba pripadati jedino njima. Dobro je što se konačno traži napuštanje principa “bonusi naši – odgovornost vaša”.

Međutim, nije drugačiji pogled na rad jedino što mi se dopada u programu Laburističke stranke – stranke rada. Našao sam tamo drugačiji pogled i na mnoga druga područja, primjerice znanost i obrazovanja, tzv. socijalu, poljoprivredu, porezni sustav. Među stvarima koje mi se jako dopadaju je i pristup državnoj upravi, onome što nazivamo državnom birokracijom, a u okviru toga projekt informatizacije. Kako je tromost birokracije i njena nespremnost da se mijenja nabolje rak rana našeg društva, pozdravljam one koji znaju kako i spremni su uhvatiti se u koštac s tim problemom.

Prethodni pasus donekle podsjeća na predizborne nastupe, posebice zadnja rečenica s ovim “znaju kako i spremni su uhvatiti se u koštac”, međutim nije. Ne pripadam stranci, nemam namjeru ni učlanjivati se a još manje sam spreman aktivno se baviti politikom. Osobni interes mi dakle nije u prvome planu. On se svodi isključivo na činjenicu da imam obitelj kojoj želim da ima barem perspektivu života u uređenom, pravednom i bogatijem društvu.

Na kraju još nešto o odnosu snaga na političkoj sceni i argumentu onih koji zagovaraju samo velike stranke. Točno je da mala stranka poput Laburističke sada nema šansu osvojiti većinu, formirati vladu ili presudno utjecati na politiku onih koji će to moći. Međutim, vrlo je vjerojatno da će ako osvoji određeni broj mandata, biti u poziciji svoju potporu uvjetovati prihvaćanjem barem osnovnoga iz svog programa. Utoliko je novina spremnost laburista da ostanu u opoziciji i podrže manjinsku vladu.

Onima koji će govoriti da su Laburisti samo još jedni na političkoj sceni koji obećavaju puno i kojima se nema razloga vjerovati više nego ostalima, mogu reći da nisu u pravu. Prvo, oni uopće ne obećavaju, barem do sada, ni puno ni malo. Koliko ih ja shvaćam, oni nude drugačiji pristup i jedino riješenost da se bore za promjene. Drugo, do sada se nisu kompromitirali pa nema razloga unaprijed sumnjati u njihovu iskrenost. Za razliku od njih, svi drugi su već ili bili na vlasti ili su kompromitirani ostavljanjem mogućnosti da (opet) koaliraju s HDZ-om.

Zbog navedenog sam spreman odobriti im neku vrstu političkog kredita i podržati ih na sljedećim izborima. Vidio sam prvo, vidio sam drugo i baš zbog toga sada polažem nadu isključivo u treće.

— SM

Izvor: http://pollitika.com/zasto-ovaj-put-trece

Napomena: Tekst je u potpunosti prenesen s portala Pollitika.com

| Broj posjeta: 1.436 |

2 komentara u "Zašto ovaj put treće?"

  1. Poštovani gospodine Lesaru,
    obraćam Vam se kao vaš birač sa jasnim pitanjem,kako možete uopće dozvoliti kao čovjek,muškarac i lider svoje stranke da jedna ilegalna žena sa kupljenom diplomom i sumnjivom prošlošću može potpisivati dokumente u vezi pristupa RH u EU.malo vas je medijima,jako malo,pa bi rado čuo što ćete poduzeti da to spriječite,i kristalno jasno recite nama biračima koji je vaš stav po pitanju ulaska RH u EU.zahvaljujem i srdačno pozdravljam.

  2. Poznat je Lesarov stav o EU. Neposredna demokracija tj. referendum kojim građani sami odlučuju nakon što su upoznati sa sadržajem ugovora o pristupanju EU.

    evo linka (pogledati zadnji paragraf: https://www.laburisti.com/modules/news/article.php?storyid=742

Odgovori na demo Otkaži odgovor