U moje ime

Već danima slušamo prepirke oko inicijative „U ime obitelji“. Evo sad je na TV-u još jedna emsija o tome. Nisam previše razmišljala o tome ovih dana dok su se prikupljali potpisi za referendum sve dok jednog dana nisam naletjela na društvenoj mreži na tekst jednog dečka kojeg poznam, no nisam bila upoznata sa njegovom životnom pričom. Nakon što sam pročitala tekst moje mišljenje za inicijativu je bilo: Neću potpisati. Njegova priča mnogima je dala da razmisle da li će potpisati tu inicijativu ili ne. Svatko od nas ima svoj stav, a moj je bio taj da potpisti neću. Dao mi je tekst na razmišljanje i kako funkcioniraju ustanove koje „brinu“ o djeci bez roditeljske skrbi, na žalost dobila sam tužan odgovor iz prve ruke, od nekoga za koga nisam znala da je sve to proživio.

Vjerovatno kao heteroseksualna osoba koja planira imati svoju obitelj jednoga dana ne bi trebala tako razmišljati no jednostavno ne mogu dati potpis na nešto gdje mi je previše pitanja otvoreno a pogotovo zbog činjenice da ova akcija miče ljudima pogled sa prave i trenutne situacije u kojoj se Hrvatska nalazi. Za početak par pitanja u vezi akcije: tko je pokrenuo tu inicijativu? Građanska udruga. Otkud im novac za financiranje te iste akcije? Donacije. Kolike su to „donacije“? Gdje god se okreneš „volonteri“ prikupljaju potpise na štandovima. Pa nisu ni štandovi besplatni. Press konferencije u velikim dvoranama poznatih hotela, koja je cifra tog troška? Zar netko zbilja svoju ušteđevinu troši na to? Je da, baš ću povjerovati takvom odgovoru. Zar ne bi sve trebalo biti transparetno i javno objavljeno pa me zanima koliko kunica treba svaki donator dati da bi se pokrila takva akcija koja se održava diljem lijepe naše? S obzirom na prikupljeni broj potpisa od 710 000 očito je da je velik dio potpisanih možda trebao dati koju kunu da bi se sve to financiralo. Kažu na svojoj stranici : „Građanska inicijativa „U ime obitelji“ dobila je podršku svih većih vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj“. Što znači podrška, da li je to i financijska podrška? Ako je zbilja se treba zabrinuti kuda ide novac vjernika. Sva sreća da nam je BDP u velikom porastu, da su se sindikati dogovorili sa Vladom, da ulazimo u EU i zaštitili smo sve autohtone proizvode…Ne čekaj malo, prava slika je ovakva: BDP PONOVNO u padu, sindikati i Vlada se nisu dogovorili i prijeti nam opći štrajk, nismo zaštitili sve autohtone proizvode koje smo mogli i trebali a imamo manje od mjesec dana do ulaska u EU, Brijuni se daju u koncesiju za elitni turizam, rafineriija u Sisku i dalje nije niti blizu riješenja, radnice DTR-a mjesecima nisu dobile plaću i nisu jedine, ima tih primjera još puno ali one su izašle na cestu i javno rekle da rade za „velikih“ 2000,00 kuna i da im niti to nisu dali, sve dublje tonemo u krizu i broj nezaposlenih raste, podsjetimo trenutno smo na 355.598 nezaposlenih, dok se sve oko nas raspada sva pažnja Hrvatkog naroda je uperena u prikupljanje potpisa za referendum i tko s kim želi živjeti.

U nastavku pročitajte gore spomenuti tekst mog poznanika koji prenosim uz njegovo odobrenje:

Odmah da se predstavim. Moje ime je Drago i odrastao sam u domu za nezbrinutu djecu. Tu moja priča završava i nažalost počinje jedna koju ja ne živim već je samo pričam.

Napomenuo sam to kako bi kasnije shvatili što to mene zapravo smeta i žalosti. Ne želim sada uopće ulaziti u nevjerojatnu činjenicu da jedan dio građana potpomognut raznim organizacijama i političkim strankama želi drugom dijelu građana ograničiti ili čak pod krinkom „naziva“ u potpunosti zabraniti osnovna prava u zasnivanju obitelji i to prava koja se isključivo tiču tih pojedinaca koji se odlučuju za zajednički život. Nevjerojatno mi je da se dvoje ljudi koji zajedno žive i vole se ne mogu u teškim životnim trenucima posjetiti u bolnici ili da jedan od njih dvoje nakon smrti ne može položiti pravo na zajednički stečenu imovinu. Stvarno sada ne želim o tome već ću pričati o jednoj temi koja je još škakljivija od navedenih.

Tema je teška pa ću krenuti od samog centra mog pogleda na to pitanje. S obzirom da sam kao dijete stavljen pod skrb kod jedne velike svjetske organizacije koju ipak ne želim imenovati odrastao sam sa jako puno sada već odraslih ljudi koji imaju svoje živote i sudbine. I tu postoji jedan jako veliki problem. Oni su naime bili baš kao i ja djeca iz nesređenih obitelji ili djeca bez jednog ili oba roditelja koje život baš i nije mazio već ih je grubo ubacio u grupni odgoj djece. Tada smo vjerovali da smo stvarno sretni s tim rješenjem jer je sama organizacija u početku bila imućna te nam je priskrbila stvari i doživljaje koje je rijetko koje dijete u standardnim obiteljima imalo. Rano sam shvatio da smo se prevarili.

Sve je počelo u tinejđerskim, pubertetskim godinama kada su kod nekih počeli teži problemi sa ponašanjem. Jednostavno način odgoja u takvim ustanovama koliko god da su se pojedinci trudili u konačnici nije dao pozitivne rezultate. Jako puno takvih mladih ljudi moje generacije i one prije je završilo u ustanovama za popravljanje ponašanja, psihijatrijskim ustanovama, na cesti, zatvorima, a neki čak i na grobljima. Teško mi je uopće sjetiti im se broj. Neki će optužiti genetiku ali ja se jednostavno s time ne mogu složiti. Sustav odgoja je loš i to uključuje apsolutno sve domove za nezbrinutnu djecu, a osobito one državne koji na kraju u društvo po odrastanju šalju ljude na cestu i ljudi se jako teško uklapaju u normalne okvire ponašanja. Zapamtite, kaže vam netko tko je odrastao u dječjem domu i još kasnije radio na psihijatrijskom odjelu gdje je većina malih pacijenata nažalost bila iz domova. Pokušao sam razgovarati s nadležnim osobama po tom pitanju ali sam već par puta naišao na zatvorena vrata.
I dok isti taj sustav „odgaja“ dvije i pol tisuće djece u domovima dozvoljavajuči posvojenje 130 djece godišnje na posvajanje čekaju 652 zainteresirana posvojitelja. Mislim da je to tužno uopće komentirati.

Ovdje trenutno branim svoj osobni stav po kojem su ova djeca koja većinom napuštena od heteroseksualni roditelja zaslužila živjeti u dobrim obiteljima bez obzira na spolnu orijentaciju članova iste i ne vjerujem već znam da bi odrasli u puno boljim uvjetima i postali bi za društvo i svoju zajednicu puno bolji ljudi nego da ih „odgoji“ taj famozni sustav.

Ovom tematikom se uglavnom bave oni koje se ta problematika i ne bi osobno trebala ticati. Neki smatraju da se i ja kao heteroseksualac koji namjerava jednog dana imati svoju obitelj i svoju djecu ne bi trebao se baviti ovom problematikom ali smatram da mi je dužnost upozoriti na neke loše stvari u pitanju odgojnih ustanova za djecu bez roditelja.

Osobno bih dao priliku svim obiteljima ali i pojedincima bez obzira na nacionalnost, rasu, vjeru, spolnu orijentaciju i ostale raznolikosti da ukoliko zadovolje uvjete koje bi djetetu dalo ljubav, sreću, financijsku sigurnost i mogućnost prosperiteta da posvoje to napuštenu mladu osobu i udalje je od neprirodne sredine kao što je dom za nezbrinutu djecu.

Kako je ovo stranica „U ime svake obitelji“ molio bi da se ovaj moj apel za obitelj prenese članovima i upozori na jednu od neprirodnih stvari u pitanju odgoja, a to nije istospolna obitelj nego su to djeca bez obitelji.

Jelena Križan

| Broj posjeta: 1.004 |

3 komentara u "U moje ime"

  1. Jedina veza članka i Građanske inicijative “U ime obitelji” je osobno mišljenje autora. Pri tome mislim na tekst koji je objavio Drago, uvod koji je napisala Jelena je u redu iako je tema uvoda nešto drugačija od prenesenog teksta.

    U članku se govori o dosta drugih problema: loša kvaliteta odgojnih ustanova, složen sustav posvajanja djece, velik broj djece bez roditelja itd. Ti problemi nemaju puno veze sa ustavnim definiranjem braka, ali se između redaka može pročitati mišljenje autora koji misli da su homoseksualni brakovi stabilniji. Statistike govore da nema značajnijih razlika (Psychology Today).

    Vrlo pojednostavljena definicija braka je: brak je zajednica muškarca i žene koja traje do smrti jednog ili oba člana. Ja smatram da je puno veći problem drugi dio definicije. Brak nije obavezan. Odnos dvoje ljudi se može definirati na drugačiji način (Obiteljski zakon RH). Česta je pojava sklapanja braka na kratko vrijeme “zbog djeteta”, iako se i bez braka mogu ostvariti ista prava. Brakovi sklopljeni “zbog djeteta” su većinom na štetu djece.

    Da se vratim na uvod. Grupa ljudi se organizirala i navodno uspjela skupiti dovoljno potpisa. Istina je da postoje puno veći problemi, ali da bi se nešto pomaklo, treba imati plan i organizirati mnogo ljudi. Izbori su pokazali (u dobrom dijelu države) da stanovnici ne žele da im bude bolje, bar ne na način da oni nešto poduzmu. Čak i da se nešto pokrene, već će se naći način da se ignorira volja Naroda.

    Rale

  2. Poštovana gospođo,
    Ključno pitanje koje ste postavili je tko plaća takve incijative. Mi draga gospođo, Vi, ja i svi oni koji pune proračun i mažu vrat debeloj guski. Mi smo ti koje ne pitaju za ništa, mi smo ti koji uvijek plaćaju ceh.

    Potpredsjednik stranke

    Božidar Kolarić

  3. Vjerovao sam u vas kao stranku,vise ne!

    bivsi!

Imate li komentar?