Nisam ekonomist. Nisam pohađao ekonomsku školu. Nisam učio ekonomiju na seminarima. No, o ekonomiji slušam svaki dan, te sam odlučio malo to proučiti. Slušajući sve te termine iz ekonomije, fraze političara učinilo mi se da je to veoma komplicirana znanost. Sve to zbunjuje nas ljude iz puka koji nismo informirani, pa nas ti govornici fasciniraju. Međutim, kad malo zagrebete površinu, malo čitate o tome, stvari baš i nisu toliko komplicirane. Na kraju shvatite i zapitate se kao ja – kompliciraju li sami političari ekonomiju?
RH je u ekonomskim problemima. To svi znamo. Ovih je dana ministar Milinović rekao da smo izašli iz krize ali da mi, građani, to još ne znamo (valjda sporo „kontamo“). Što znači izaći iz krize? Slušati premijerku i ministre? Ne. Treba malo promisliti o osnovama.
Jedan pojam iz ekonomije se na medijima ponavlja kao Očenaš na misama, a to je BDP (neki govore GDP). Brutto domaći ili nacionalni proizvod. Što je to u stvari? Koliko sam shvatio to je sve ono što Hrvati proizvedu (naglasak na „proizvedu“) i sve usluge koje Hrvati daju raznim korisnicima. Taj BDP može ići gore ili dolje. Premijerka kaže da je otišao gore i to magičnih 0,8%. Netko kaže da je to početak „uzleta“, netko kaže da je BDP ranijih godina toliko pao, da je tih 0,8% samo maleni pomak naprijed.
Sve to što se priozvede ili usluži netko na kraju treba i kupiti (na tren ćemo zanemariti izvoz dobara i usluga, zadržat ćemo se samo u našim okvirima), a to nas dovodi do termina životni standard. Je li naš standard visok ili nizak? U odnosu na koga je visok, nizak? To je relativno, netko vozi brod, netko na večer skupi 20-tak boca iz kontejnera i ujutro kupi kruh.
Da bi rastao životni standard – mora rasti BDP. Da bi rastao BDP mora rasti PROIZVODNJA I usluge. Prvenstveno proizvodnja, jer većina naših usluga nije visokovrijedna. Nudimo vrlo malo tzv. “viskokovrijednih“ usluga (informatička industrija i slično), većinom su to turističke usluge i druge usluge koje nemaju velike „marže“.
Znači, raste proizvodnja, raste ekonomija, raste standard građana, raste BDP. Sve je lijepo, svi smo sretni. Na žalost kod nas je druga strana priče. Proizvodnja pada, pada standard, pada BDP svi smo loše volje.
Zašto pada „ekonomija“? Jednim dijelom radi vlade. Politika je taj faktor koji usporava ekonomiju. Tko „hrani“ tj. plaća političare (na svim nivoima, od lokalne male općine do premijera)? Plaća ih „ekonomija“ države, lokalne zajednice. Vlada troši novac na razne „projekte“. Taj novac uzima iz proračuna. Proračun „pune“ radnici, proizvođači, porezi. Naravno dio tog novca odlazi tamo gdje je neophodan-liječnici, policija, vojska i druge institucije neophodne za funkcioniranje društva. Oni nisu sporni. Sporni su drugi razni „projekti“ vlasti koji uzimaju novac, vrlo često bez ikakve koristi.
Vrlo često ti „projekti“ su način upućivanja novca tzv. “ekonomskim ovisnicima“. Ta kategorija su u velikoj mjeri oni koji predstavljaju „biračko tijelo“ vlasti. To su „redoviti glasači“. Neke kategorije glasačkog tijela imaju popriličnu sigurnost dok je jedna „garnitura“ na vlasti. Međutim zaboravljamo jednu sitnicu, vlast da bi nekomu dala, nekomu se to mora i uzeti. Ta sredstva „prave“ proizvođači (i oni koji daju usluge), jednom rječju oni koji stvaraju novu vrijednost. Kod nas u RH, na žalost, stvaratelji nove vrijednosti ne mogu „proizvesti“ toliko novca koliko ga vlada treba za svoje „ovisnosti“ i onda se vlast – zadužuje. Tad dolazimo do pojma nacionalni dug.
Što je vlada „raspoložena“ za više „projekata“ to treba više novca, a kako ga ne „osiguravaju“ proizvođači, to se on više „uzima“ drugdje. Dug raste. Na žalost naša vlada „iscrpljuje“ naše „stvaratelje novih vrijednosti„ a uz iscrpljuje i nas građane zadužujući se okolo.
Povijest govori, što više novca vlada dobije, to ga više troši. Svaki dan vidimo primjere kako se novcem koji je stvorila proizvodnja financiraju (ili su se financirale) skupine „sigurnih“ birača za vladu.
Zamislite političara X koji kaže narodu: „mi ćemo podvući rez, podvući ćemo crtu na ovo što se događa. Moramo ukinuti povlastice koje neke kategorije imaju moramo povećati proizvodnju. Mnogi od nas koji imaju neke socijalne povlastice, a sposobni su za rad – moraju početi raditi i odustati od povlastica“. Taj političar poručuje „ekonomskim ovisnicima“ da konačno samostalno krenu djelovati i postati svojim gospodarima. A sad zamislite političara Y koji kaže: „glasujte za mene, ja ću vam pomoći da i dalje uživate u beneficijama koje do sad uživali„.
Tko je pobjednik izbora između X i Y?
Političar Y će morati ispuniti dio onoga što je obećao, pa makar to značilo i zaduživanje. Političaru Y su očigledno bitniji glasovi OD GLASOVA NAŠE DJECE (koja će plaćati te dugove).
Ekonomija je vrlo jednostavna – političari ju čine kompliciranom.
Dragi birači, dobro pazite kome dajete svoj glas. Mnogi vladini „projekti“ isisavaju „krv od nekoga da bi to netko drugi dobio. Ali pazite: postoji jedna točka do koje se može to isisavati, poslije toga to tijelo „umire“. Hoćemo li dopustiti da „naše tijelo“ umre?
— Jadran Periša, Kaštela
Želite li komentirati? Objava: "Mala ekonomska učilica"