EU – tu pripadamo ili propadamo?

Što žele da znamo

Putovanje bez granica, mogućnost zaposlenja i školovanja izvan Hrvatske, tržište od 500 milijuna ljudi – to su glavne poruke koje politička elita odašilje Hrvatskom narodu, želeći naglasiti pozitivne aspekte pristupanja EU. I najnoviji tv-spotovi obrađuju temu putovanja bez granica: obitelj iz Zagreba ‘zaluta’ u neko talijansko selo, pri čemu se insinuira da su prešli dvije državne granice a da to nisu ni primjetili. U drugom novom tv-spotu, obitelj iz Hrvatske na nekom europskom aerodromu, obavještavaju da je njihov let otkazan. Početnu ljutnju zamjenjuje bura oduševljenja, kada doznaju da im je osiguran boravak i plaćeni troškovi do slijedećeg leta.

Sve do sad navedeno nije ništa nova. I do sada su putnici iz Hrvatske na aerodromima imali takvu razinu usluge – osim ako lete niskobudžetnim kompanijama. Tko je imao novca za školovanje djece u inozemstvu – slao je djecu na školovnje u inozemstvo. Tko nije imao posla u Hrvatskoj – mogao ga je naći u inozemstvu. Nije li, baš zbog toga, južna i sjeverna Amerika, Kanada, Njemačka, Francuska, još neke europske zemlje, a u novije vrijeme i Rusija – prepuna vrijednih Hrvata, koji su emigrirali ‘trbuhom za kruhom’? Zar su oni drage volje otišli iz Hrvatske? Nisu!

Uz tržište od 500 milijuna ljudi ide i isto toliko konkurenata – objašnjava li nam naša proeuropska politička elita kako ostvariti komparativne presnosti? Kako osvojiti EU tržište – kad ne možemo ni domaće? Koliki postotak maloprodaje u Hrvatskoj otpada na Hrvatske proizvode?

I na kraju, najbezbolnije od svega: putovanje. I do sada smo putovali. Tko si je to mogao priuštiti. Uz troškove i vrijeme putovanja, putovnica i čekanje na granici su bili zanemariv gubitak.

Hrvatska politička elita vrijeđa zdrav razum svojih građana, servirajući im informacije koje su potuno irelevantne, govoreći o nebitnim stvarima – odnosno, o stvarima koje će malo kojem Hrvatu promijeniti život, na bolje. Što nam vrijedi putovanje bez granica, kad nemamo novca za kartu ili gorivo. Što nam vrijedi tržište od 500 milijuna ljudi, kad ni ovo domaće, od cca 4 milijuna, ne možemo osvojiti u značajnijem postotku? Što nam vrijedi mogućnost školovanja u inozemstvu, kad se i u Hrvatskoj vode žestoke rasprave o načinu plaćanja školovanja na visokim učilištima i sveučilištima. A i osnovno školovanje daleko je od besplatnog, za roditelje osnovnoškolske djece.

Što želimo znati

Hrvatska nije otok na Europskom kontinentu. Naprotiv. Hrvatska je oduvijek dio Europe, europske kulture, tzv. zapadnog načina života. Kao takva, Hrvatska je bila prepoznatljiva kroz sve svoje povijesne oblike. Čak i u sastavu SFRJ, Hrvati su težili za srednjeeuropskim i zapadnoeuropskim načinom života. Stoga je prirodna želja za pristupanjem EU, i u toj činjenici, zapravo, nema ništa sporno.

Posljednjih dvadesetak godina Hrvatska se oblikovala kao samostalna, suverena, ponosna, privatizacijom i drugim oblicima kriminala opljačkana i prezadužena zemlja. Za jedno su zaslužni Hrvatski branitelji i svi oni koji su predano radili u korist Hrvatske. Za ovo drugo, odgovorne su političke elite koje su participirale u vlasti. I upravo to je sporno.

Upravo to nam daje za pravo da zahtjevamo od proeuropske političke elite, zaštitu. U svjetlu pristupanja Hrvatske EU, ne želimo poruke o putovanju bez granica, školovanju u inozemstvu, širokom tržištu, potrošačkim pravima, i sveu ostalome što je, ili nebitno, ili je već trebalo biti regulirano i uređeno i bez EU.

Želimo znati kako i na koji način će biti zaštićen običan, mali stanovnik Hrvatske. Onaj koji nema zaposlenje. Onaj koji radi za paštetu. Onaj koji ne može svog školarca poslati sa razredom na izlet jer nema novca za troškove tog istog izleta. Onaj koji želi dostojno živjeti od svog rada. Ovdje, u svojoj zemlji, u svom domu. Onaj, koji se brine što će zakon dozvoliti europljanima da kupe taj njegov dom, jer ga mora prodati za puko preživljavanje. Onaj koji će moći provesti jedan jedini vikend u životu, u nekom europskom hotelu s dvije zvjezdice, ako bude imao gdje marljivo raditi i ako bude dovoljno štedljiv, tijekom cijelog svog radnog vijeka.

Želimo poruke kojima će se točno, nedvosmisleno i transparentno objasniti građanima Hrvatske što, po ulasku u EU, čeka pojedine grupacije stanovništva. Po zanimanjima, po granama djelatnosti, po starosnoj dobi, po stupnju stručne spreme.

Želimo konkretan plan za zaštitu svih onih kojima će standard, mjeren potrošačkom košaricom, ili kojom drugom metodom, pasti. Želimo znati koje će skupine građana postati još ugroženije, no što su to do sada bile. Želimo također znati što će se poduzeti za njihovu zaštitu. Želimo znati kako će Vlada zaštititi i najsiromašnije građane. I to sve želimo znati jasno i transparentno, bez nasmiješenih Čeha, Poljaka, Slovenaca i Bugara koji nam poručuju ‘bit će bolje’, bez floskule ‘povući ćemo sredstva iz EU fondova’. To nisu konkretne mjere zaštite, a niti jedna od zemalja članica EU nisu iskusile ratno profiterstvo i zločin privatizacije, stoga ne mogu niti suditi o boljitku Hrvatske po pristupanju.

Takve poruke želimo čuti, pred referendum o pristupanju EU, i time bi se proeuropske političke elite trebale baviti. U protivnom, referendum će možda i proći, ali ova će pitanja ostati. Njihovo rješavanje biti će teže, što se duže o njima bude šutjelo. Ne želimo da odgovore na ova pitanja traži neka slijedeća generacija. Odgovore želimo mi, i to prije referenduma, kad god bio. (VD)

| Broj posjeta: 1.736 |

3 komentara u "EU – tu pripadamo ili propadamo?"

  1. ni malo mi se ne svidja sto su neki tekstovi NEPOTPISANI… zar je tako tesko stati iza svojih rijeci?

  2. ovo bi se trebalo pročitati u saboru

  3. Slazem se – to vise sto mislim da je dobro napisan, pa bi htio znati kako bih mogao pratiti autora. Potpisati autora, molimo!

Imate li komentar?