Što dalje radi Smail-aga?

Kolumna Nikole VuljanicaOtvorite stranicu Vlade Republike Hrvatske. Na stranici je 58. sjednica, od 28. svibnja (koja bi, da ima pravde na ovom ili nekom drugom svijetu, bila i posljednja sjednica te vlade) i pod točkom dnevnog reda 1.1. Prijedlog Zakona o izmjenama Zakona o radu s tekstom konačnog prijedloga zakona. Obrazloženje nemojte ni čitati – u njemu Vlada govori kako će onima kojih se zakon tiče (a tiče se svih radnika u Hrvatskoj, fizičkih, umnih, bezumnih i maloumnih, pa i onih koji podržavaju ovu vladu) biti mnogo bolje kad im se uzme i ovo što imaju, kad im se skinu gaće, kad ih se siluje i kad se oko toga neće imati kome ni požaliti. To obrazloženje cinizmom se približava upozorenju Udruge poslodavaca koja jadnog malog Kosora (ne Jadranku, onog drugog) upozorava da se ne šali s oporezovanjem visokih plaća jer se na taj način destimulira obrazovanje. A asistenti (s doktoratom) na fakultetima imaju plaću šest do sedam tisuća kuna. No, dobro, obrazloženje nemojte čitati. Čitajte Zakon.

Za početak, u prvom članku Vlada kaže: U Zakonu o radu (”Narodne novine” broj 149/09), u članku 79., stavak 3., mijenja se i glasi:

„(3) Ako radničko vijeće odnosno sindikalni povjerenik koji ima sva prava i obveze

radničkog vijeća, uskrati suglasnost na otkaz radniku iz stavka 1. ovoga članka, suglasnost

može nadomjestiti sudska ili arbitražna odluka.“ Dakle, ako gazda misli da niste bog zna kakav radnik, ili za vaše mjesto ima drugog kandidata (nemojmo zaboraviti da je država najveći poslodavac i najbezočniji gazda), onda vam lijepo predstavnik gazde kaže, kao u američkim filmovima: „You are fired!“ ili naški „Marš van!“ i postupak je uglavnom okončan. Dalje se možete žaliti, tužiti, ali šanse su vam nikakve. A istovremeno se najavljuje otpuštanje 5% državnih službenika i namještenika. Pa si vi sad mislite koji će biti kriteriji otpuštanja kad gazda nikom ne mora ništa više obrazlagati.

Nakon toga Vlada predlaže tehniku ukidanja kolektivnih ugovora i ubijanja sindikata. Ukratko – do sada je zakon stečene privilegije radnika stavljao ispred interesa poslodavca i određivao da se one primjenjuju do sklapanja novog kolektivnog ugovora. Što je, implicitno, značilo dvije stvari – da se o uvjetima rada i zarade treba razgovarati i da su kolektivni ugovori obveza od koje se ne odustaje. Sada vlada predlaže da vijek trajanja dogovorenih uvjeta nakon raskidanja kolektivnih ugovora ne može biti duži od šest mjeseci (a može se ugovoriti i na kraće), bez obzira da li se u međuvremenu sklopio novi kolektivni ugovor ili ne. To, opet implicira dvije stvari – kolektivni ugovori se mogu i ne moraju sklopiti i sve što je dogovoreno može se i opovrgnuti. Poslodavac može otkazati kolektivni ugovor, pričekati dogovoreni rok (ne više od šest mjeseci) i nakon toga više nema prema radnicima nikakvih obveza osim onih koje stoje u zakonu. Ne treba mnogo mašte da se zaključi da u Hrvatskoj do Nove godine neće biti ni jednog kolektivnog ugovora. A kad nema kolektivnih ugovora besmisleno je imati i sindikate. Osim ako im funkcija nije kupovanje svinjskih polovica i organizacija izleta. Takve smo sindikate već imali, njihovi su čelnici bili društveno-politički radnici i očito je da si takve sindikate priželjkuju i hrvatski kapitalisti i hrvatska vlada kao njihov uposlenik i poslušnik.

Naime što, nakon ovog sasvim je jasno čemu ova vlada i ova organizacija države ne služi. Ne služi interesima onih koji svojim rukama, glavom ili na sličan način hrane sebe i svoje obitelji, dakle onima koji su tu vladu na izborima izabrali, nego onima koji od svog kapitala (a da se sad ne pitamo kako su do njega došli, to je druga priča) i tuđeg znoja žive na sasvim drugačiji način, a često i na sasvim drugačijim mjestima. Pa se po nalozima i željama onih koji će ovu zemlju učiniti bogatom i uspješnom (ima li ih 200, baš me zanima) donose ludorije od zakona koje u blato bacaju i zadnje ostatke prava i dostojanstva hrvatskih radnika.

A koja su to prava koja zakon jamči hrvatskim radnicima. Jamči im dvije stvari – bruto plaću od 2817 kuna (koliko je to neto izračunajte si) bez obzira na posao i petnaestak dana godišnjeg odmora. Drugo je sve u kolektivnom ugovoru, kojeg više nema, i podložno je dobroj volji i dubini džepa poslodavca, odnosno onom što ostane kad se svi drugi namire. A to su sve isplate tijekom godine (regres, božićnica, uskrsnica, prijevoz s posla i na posao itsl.), dani godišnjeg odmora iznad minimuma, dodatak na staž (onih famoznih 0,5% po godini staža), nagrada za vjernost (to se nekad zvalo jubilarnom nagradom) i sve drugo što ste imali ili ste mogli imati do sada da se vaš sindikat tako dogovorio. Sad se više nitko neće ništa dogovarati već će gazda odrediti što daje. Tko voli nek’ izvoli, a tko ne – pa ima na burzi rada dosta nezaposlenih (slučajno, povijesnim slijedom ili namjerno konstruiranim planom da se stvori višak radne snage kako bi joj se, po svim zakonima ekonomske znanosti, snizila cijena).

Spasitelji ovog naroda koji mu govore da mu je najbolje kad ga se malo pridavi, jer će poslije mnogo bolje osjećati, takav će prijedlog po hitnom postupku dati u Hrvatski Sabor. Tamo takve svinjarije prolaze bez posebnog problema, kad se znaju kriteriji sastava i kriteriji odlučivanja. Neće to biti prva svinjarija ove vrste, ali ako bude odlučnosti, mogla bi biti posljednja. Jer, ako se ništa ne uradi, opet će se naći neka nebulozna gospođa u istom tom parlamentu koja će utvrditi da se je narod baš veselio kad im je uveden harač (što kaže Smail aga „pečenja će mješte hljeba …“).

A što se može uraditi? Ne mnogo, ali ipak. Sindikati i sve političke stranke koje i izdaleka misle o sebi da rade u interesu ne apstraktne i svete Hrvatske i razvoja hrvatskog poduzetništva, već u interesu Hrvata koje su uhvatili za vrat i dave ih, trebali bi se organizirati i skupiti 450 000 potpisa za referendum o Zakonu o radu. Pa da vidimo što će reći narod, a ne samo politička elita koja „preuzima odgovornost“, ali nikad nije odgovorna. Pa da nakon toga Vlada sedam puta promisli prije nego što će tuđom rukom (moglo bi i prostije, ali neću) udariti po koprivama.

Nikola Vuljanić

| Broj posjeta: 1.242 |

Želite li komentirati? Objava: "Što dalje radi Smail-aga?"

Komentirajte

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.