Ispunjenje obećanja

Kolumna Nikole VuljanicaGospođa Jadranka Kosor i njen tim izradili su plan mjera kojima bi oni ovu državu odnekuda izvukli i nekamo odvukli. Kao da je država šleper, a mi svi krumpiri na prikolici. Ili gotovo svi. Ljudi svakojako reagiraju. Neki su oduševljeni jer su u pravilu oduševljeni svim čime nas počasti predsjednica Vlade i predsjednica HDZ-a. Pa i ovakvim mjerama. Tim čudacima ne treba se čuditi jer oni od toga žive, a ne od našeg čuđenja. Drugi kažu da je to „udar na zdravi razum“ ili „popis dobrih želja“ ili tako nešto nedorečeno, što jedva da zaslužuje da se uporabi na toaletu. Pod uvjetom da se otisne na odgovarajućem papiru. Niti jedno niti drugo nije istina. A nije istina ni naslov dokumenta. Trebao bi se zvati „Završno ispunjenje obećanja danog uvaženim obiteljima od strane prvog hrvatskog Predsjednika“.

Ako se prisjetimo, prvi je predsjednik Republike Hrvatske izjavio trijumfalno dvije stvari. Prvo da imamo Hrvatsku. Nije, doduše rekao tko to ima Hrvatsku, ali to je postalo jasno iz druge izjave. U drugoj je izjavi rekao da će 200 obitelji u Hrvatskoj postati superbogato i da će te obitelji podijeliti hrvatsko bogatstvo i njime upravljati, pa će Hrvatska postati bogatom zemljom. Ako povežemo te dvije izjave stvar je jasna. Bogate će postati obitelji koje su po volji Predsjedniku i njegovoj ekipi (uključujući i obitelji iz Predsjednikove ekipe) i oni će imati Hrvatsku. Nakon što je to izjavio, veselo društvo se potrudilo da najave i ostvari. Pa je otpočela privatizacija, pa pretvorba, pa pljačka, pa zaduživanje i tako su prolazile godine. Prošla su dva desetljeća u kojima su se svi nadali da će se nešto blagostanja prilijepiti i na njih, a nekako im je sve curilo između prstiju. Svim osim onima kojima je Predsjednik obećao. Njima se lijepilo za prste.

Čitava je akcija bila dobro organizirana i kamuflirana, kao što takve organizacije svoje akcije uvijek organiziraju i kamufliraju. A onda je vrag došao po svoje i konobar došao s računom za naplatu. I sad više nema prikrivanja ni zamuljavanja. Sad se donose mjere.

Mjere govore dosta toga i ne govore ponešto. Govore, primjerice, da će ukinuti porez od 4% da bi građani koji zarađuju preko 6 000 kuna došli sebi i ponešto potrošili, a da će istovremeno povećati porez na dohodak svima osim onima koji najviše zarađuju. Njima valjda treba. Govore isto tako da će ukinuti porezne olakšice na sve osim na znanost i razvoj. Dakle, nema više olakšica na djecu, na zdravlje, na životno osiguranje i slično, dakle ono na što troše građani, ali ima za razvoj (na to će trošiti oni kojima je Predsjednik obećao i njima će se porez smanjiti). Mjere će razmotriti sve čudne penzije koje nisu po kriterijima za sve jednakima, ali neće ni pokušati ustanoviti koliko su to ljudi koji su čitav život radili i plaćali penzioni fond uplatili i koliko od toga dobiju natrag. I što se dogodilo s ostalim novcem. Onim kojeg nikad neće dobiti nazad. Mjere će smanjiti broj uposlenika u dijelovima društva koji se financiraju iz proračuna (valjda i u školama, bolnicama i slično, ne samo u javnoj i lokalnoj upravi). Mjere će to napraviti tako da ne dođe do potresa. Ljudi će ići u mirovinu i na dva odlaska zaposlit će se samo jedan novi. Da ne bude potresa. A zaposlit će se kao i do sada – po barbi Luki ili nekom drugom barbi. Neka, valjda zna barba što radi. Zato je barba, a ne mali od palube. Mjere tako svašta govore, ali ne govore kad ćemo živjeti normalno u normalnoj državi. Jer nećemo tako skoro. I nikome tko odlučuje ne pada na pamet da bi trebali. Nego, Predsjednikova obećanja treba ispuniti. Mjere će još jedan popriličan sloj ljudi gurnuti prema granici siromaštva i od srednjeg sloja (koji se opet počeo formirati, a to se ne uklapa u koncepciju 200 obitelji) ponovno čini sirotinju. Po tome su ove mjere revolucionarne i po tome će se pamtiti.

Mjere, primjerice, ni u primisli nemaju da bi sustav koji nas je doveo u ovo stanje trebalo stubokom promijeniti. Da je sustav nepošten i nepravedan (što ne treba posebno dokazivati), ali i neučinkovit i da zaoštrava sukobe i potiče razlike. Liberalni kapitalizam liberalan je samo prema kapitalistima. Drugi u njemu ne vide ništa liberalno. Samo očaj.

Mjere, primjerice, ni ne spominju mogućnost oporezivanja imovine (jer u njega je Masseratti, a u nekog drugog je dvorac, u trećeg jahta od sto metara i par mercedesa), jer bi to bila glupa mjera koja ide na uštrb poslodavaca ove Vlade i protivna je svemu što je Predsjednik obećao. Mjere, primjerice, ne spominju ni oporezivanje profita banaka, a razlozi su isti. Mjere samo dovode do toga da se oni koji danas preživljavaju dovedu do toga da sutra ne budu sigurni da li će moći preživljavati. Pa da ponizno i sa zahvalnošću dođu moliti za malo posla na vrata onih kojima je obećano i kojima se obećanje ispunjava – 200 obitelji s početka ovog teksta. Zato to i nisu mjere nego ispunjenje obećanja. Diktatori se, povijest je pokazala, nikad ne šale. Samo ih mi ne shvaćamo ozbiljno. Dok ne bude prekasno.

Jedino što je utješno je onaj glupi vic da u ovoj zemlji ništa nije uspjelo, pa neće ni kriza. Kvaliteta ministara u Jadrankinoj vladi nudi nadu da će tako biti i sa mjerama. Najbriljantniji potez ove vlade bio bi – da nas ostave na miru.

Nikola Vuljanić

| Broj posjeta: 1.008 |

Želite li komentirati? Objava: "Ispunjenje obećanja"

Imate li komentar?