Društvo u kojem radnici nemaju perspektivu osuđeno je na propast

Dragutin Lesar, čelnik je nove stranke na hrvatskoj političkoj sceni, Hrvatskih laburista-Stranke rada, u čiji primjer, kad je u pitanju savjesnost u obavljanju zastupničkog rada u Hrvatskom Saboru bi se mogli ugledati svi zastupnici od kojih su mnogi iznevjerili dano im povjerenje hrvatskih birača.

Nekoliko puta je bio proglašavan najaktivnijim saborskim zastupnikom, a njegove zakonske inicijative umnogome su prednjačile u borbi za interese najobičnijih ljudi – radnika, umirovljenika i svih obespravljenih, onih koji žive od svoga rada. U razgovoru u emisiji Oči u oči RHZK progovorio je o aktualnim problemima i rješenjima koja nudi njegova stranka.

Gospodine Lesar, što Hrvatski laburisti-Stranka radamogu ponuditi novoga u zaštiti radnika i radničkih prava? SDP i HDZ se također zalažu za prava radnika, a opet ostaje činjenica da radnici sve manje mogu živjeti od svoga rada ukoliko uopće rade?

Društvo u kojemu radnici nemaju perspektivu je osuđeno na propast. To je društvo koje ne može opstati, ne kao moderno, demokratsko i u parlamentarnoj državi. Kriza koja nas je zahvatila prije dvije godine pokazala je svu nesposobnost vladajućih elita i onih koji raspolažu kapitalom i koji suvlasnici radnih mjesta. Podsjećam na činjenicu da vladajući do ožujka prošle godine uopće nisu priznavali krizu i da uopće nisu htjeli razgovarati o mehanizmima obrane od krize i onda ne čudi činjenica o više od 300 000 nezaposlenih.

Sramotno je da radnici po nekoliko mjeseci ne primaju plaču, a da kapitalisti sasvim normalno ne plaćaju doprinose za radnike i da sutradan ti isti idu predsjedniku države ili vlade na razgovor i nude rješenja kako izaći iz krize. Mi smo osnovali stranku rada, hrvatskih laburista upravo zbog toga jer smo vidjeli da na hrvatskoj političkoj sceni ne postoji stranka koja bi zastupala interese onih ljudi koji žive od svoga rada. Mi smo stranka koja ne tvrdi da ćemo podjednako štititi interese svih slojeva društva i interesnih skupina, nego, ponavljam, samo onih koji žive od svoga rada.

Je su li onda Hrvatski laburisti-Stranka rada političko-sindikalni pokret? Koje su vaše političke poruke?

U svim državama u kojima postoje laburističke stranke ili prave socijaldemokratske stranke, sve su nastajale iz sindikalnog pokreta i u Njemačkoj je primjerice normalno da najbolji sindikalni kadrovi završavaju u SPD-u ili obratno. Sasvim je prirodno da je stranka koja zagovara interese radnika prirodni saveznik sindikata. Mi smo i pokret jer želimo pokrenuti ljude da na slijedećim izborima ne glasaju ideološki nego interesno, što znači da se bore za svoje interese. Za radnika je bitno da ima gdje raditi, da od toga može živjeti, da ima zdravstvenu zaštitu i sigurnu i dostojanstvenu starost, dakle bitan je dobar mirovinski sustav.

Ta ideološka svrstavanja i glasovanje na temelju ideološkog predznaka, lijevog ili desnog, u Hrvatskoj su doveli do toga da u Hrvatskom Saboru i hrvatskoj vlasti nemate nikoga tko je zapravo bio radnik, koji to ponosno i javno priznaje i koji je spreman boriti se za interese radnika koje možete čuti u svakoj tvornici na svakom javnom mjestu. Volio bih da postanemo pokret koji će pokrenuti ljude da otkažu poslušnost političkim elitama koje se radnika sjete tek u predizbornim kampanjama.

90% LJUDI U SABORU I VLADI ZASTUPA INTERESE KAPITALISTA

Kako pomiriti prava radnika i kapitalista?

Prava kapitalista su zaštićena na svim razinama, jer u Saboru i Vladi 90% ljudi zastupa njihove interese i za njih se ne treba brinuti. Nadalje, kompletni bankarski sustav koji je u stranom vlasništvu, na strani je kapitalista i kompletna financijska i kreditna politika ove države podređena je interesima kapitalista, a ne radnika. Hrvatski laburisti-Stranka rada jedina je stranka koja se aktivno angažirala u pomoć sindikatima pri prikupljanju potpisa za referendum protiv izmjena Zakona o radu.

To je jedan od klasičnih primjera kako na demokratski način jedna politička stranka može suradnjom sa sindikatima prikupljanjem potpisa građana prisiliti vladajuće da promijene svoju odluku. Da je došlo do tih izmjena Zakona o radu, dugoročno gledano, šteta za radnike bila bi ogromna jer bi Hrvatska ostala bez kolektivnih ugovora.

Unatoč silnoj medijskoj kampanji, koja je bila poprilično politički motivirana, javnost zapravo nije imala puno saznanja o spornom sadržaju predloženih izmjena. Što je to bilo sporno?

Sporna je jedna rečenica koja govori da prava radnika iz kolektivnih ugovora vrijede i nakon raskida ili prestanka važenja jednog kolektivnog ugovora dok se ne sklopi novi. To je 1995. godine uvedeno u Zakon o radu, a izmjenama Zakona o radu, izbacila bi se upravo ta zaštitna klauzula što bi kapitalistima omogućilo da raskinu ugovor bez da moraju sklopiti novi. Tu zaštitnu klauzulu Vlada je htjela izbrisati pod pritiskom kapitalista da bi oni raskidanjem kolektivnih ugovora lakše mogli utjecati na prava radnika, smanjivanjem plače i cijene rada a u cilju povećanja svoje dobiti.

Prema analizi prof. Slavka Kulića s Ekonomskog instituta koji je proveo istraživanje na uzorku od 680 000 radnika hrvatskih tvrtki u prošloj godini, kapitalisti su na jednu isplaćenu kunu radniku ostvarivali profit od 1,18 kuna. Takav ekstra profit se ne ostvaruje nigdje u Europi.

Kako to da Hrvatska unatoč silnim zakonima i podzakonskim aktima ima toliko kriminala?

Kriminalci se ne boje zakona nego represije. Tu leži odgovor. Hrvatska nema sustav kontrole, represije i brzog sankcioniranja. Ni inspekcijske, ni pravosudne niti policijske službe ne rade svoj posao kako treba i svakodnevno smo svjedoci slijedećoj banalnosti: ako radnik u tvorničkoj menzi ukrade pileći batak završit će kod prekršajnog suca, a ako netko ukrade milijun ili čak milijune državnog ili radničkog novca, on postaje državni problem i Vlada s njim vodi pregovore kako taj problem riješiti.

S velikim lopovima Vlada pregovara, a sitne prekršitelje uhićuje zatvara. Kad to stavite u statističke podatke policije ili državnog odvjetništva onda ispada da su oni jako uspješni, a zapravo ne događa se ništa.

Kakvo je stanje proračuna?

Oko 62% izvornog proračuna je unaprijed zadano. Svake godine imamo situaciju da se planirani deficit od nekih 6-7 mlrd kuna pokriva novim zaduženjima na inozemnom tržištu. Proračunski kapacitet Hrvatske je negdje oko 110 mlrd kuna, a Vlada je za ovu godinu isplanirala proračun od 122 mlrd kuna. Ova razlika je umjetno napuhavanje proračuna koje se pokriva novim zaduženjima.

Takav nivo socijalnih davanja, socijalnih pomoći bez kontrole i jasnog sustava, povlaštene mirovine uz koje mnogi korisnici i dalje rade zadržavajući pola iznosa povlaštene mirovine i cijelu plaču, subvencije poljoprivredi i brodogradnji bez jasnih kriterija i vizija, mirovinski sustav, dalje se nikako ne mogu održavati i za njih je odgovorna sadašnja vlada.

BOJE NAS SE I LIJEVI ZATO NAS NAPADAJU

Kako komentirate tezu proizišle iz aktualne oporbe da je glas za Hrvatske laburiste-Stranku rada bačeni glas?

Najveći dio, 80% naših članova nisu bili članovi ni jedna stranke, ali su shvatili da se bez angažmana stvari neće promijeniti i to je najveća snaga Hrvatskih
laburista. Druga činjenica koja je također bitna proizlazi iz odredbi našega statuta koje brani članstvo u našoj stranci osobama koje su osuđivanje ili za koje se vodi bilo kakav kazneni postupak. Nadalje, velika snaga naše stranke je što ostajemo i želimo ostati prirodni saveznik sindikatima s kojima ćemo se zajednički boriti za prava onih koji žive od svoga rada. Očito u tome leže razlozi napada na nas.

Hrvatski radnici su dvadeset godina glasali na izborima čas za jedne čas za druge. Uglavnom za jedne protiv drugih i uvijek poslije izbora vlasti bi stale na stranu interesa kapitalista i zaboravile radnike kojima bi opet bilo isto, pa čak i gore. Hrvatski laburisti-Stranka rada radnicima nudi tu toliko potrebnu mogućnost da konačno glasaju za svoje interese i da ne budu izigrani kao do sada.

Da o vašoj stranci ovisi sastavljanje nove vlade kako biste postupili?

Poruka Hrvatskih laburista-Stranke rada je – ne u vlast pod svaku cijenu ni sa svakim, što znači da sa HDZ-om i strankama koje su oko njega nikada nećemo koalirati. Što se tiče postizbornih pregovora s lijevom grupacijom koju predvodi SDP, oni su mogući, ali opet ne pod svaku cijenu. Iskreno, pitam se kako će uopće funkcionirati ta lijeva koalicija i kako će se pomiriti neoliberalni koncept sa socijaldemokratskim, interesi umirovljenika i interesi jedne regionalne stranke.

Kako riješiti pitanje prevelikoga uvoza, odnosno, kako zaštititi interese domaćih proizvođača i hrvatskog gospodarstva?

Hrvatska je članica Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i na putu je u punopravno članstvo u Europskoj Uniji. Ta članstva podrazumijevaju obavezu slobode kretanja robe, ljudi i kapitala. Zabranom uvoza ne bi se riješio problem prevelikog uvoza, jer bi se samo stvorio drugi problem monopola pojedinih tvrtki na domaćem tržištu koje bi opet ucjenjivali i iskorištavali potrošače. Najveći problem je uvoznički lobi stimuliran od stranih banaka kreditnim linijama s malim kamatama. Otvorili smo svoje tržište stranim trgovačkim lancima bez jasnih kriterija, u čemu su lokalne samouprave veliki krivci, i naravno da oni forsiraju svoje proizvode.

Što se tiče hrane, najveći uvoznici hrane u Hrvatsku nisu stranci nego naše hrvatske tvrtke koje kupuju ogromne količine jeftine i nekvalitetne hrane na rasprodajama po Europi i Americi da bi dio tih sirovina stavili u prerađevine, a najveći dio pod lažnim etiketama plasiraju direktno potrošačima. Daleko najveći problem prevelikog uvoza leži u činjenici da Hrvatska nema bilancu svojih potreba. Mi ne znamo koliko toga trebamo proizvesti da bismo zadovoljili potrebe našeg tržišta. Da imamo uvid u potrebe tržišta tada bismo znali i mogli kroz sustav poticaja kontrolirati tržište i količinu uvoza.

Probajte uvesti staro i nekvalitetno meso u zemlje EU. Nećete dobiti zabranu, nego ćete fino čekati na nalaze inspekcije i laboratorija koji će vam nakon tjedan do dva reći da nalazi pokazuju da je meso nezdravo i da ne može biti uvezeno u njihovu zemlju. To je također normalan način da država zaštiti svoje proizvođače i potrošače.

Razgovarao: Zvonko Franc
Izvor: http://www.rmb.hr/index.php?kat=kolumne&podkat=zivot_svagdasnji&opsirnije=136

IZDVOJENO:

O poslodavcima koji hodočaste na Pantovčak i Banske Dvore:
„Sramotno je da radnici po nekoliko mjeseci ne primaju plaču, a da kapitalisti sasvim normalno ne plaćaju doprinose za radnike i da sutradan ti isti idu predsjedniku države ili vlade na razgovor i nude rješenja kako izaći iz krize.“.

O kapitalistima koji se žale da premalo zarade:
„Prema analizi prof. Slavka Kulića s Ekonomskog instituta koji je proveo istraživanje na uzorku od 680 000 radnika hrvatskih tvrtki u prošloj godini, kapitalisti su na jednu isplaćenu kunu radniku ostvarivali profit od 1,18 kuna. Takav ekstra profit se ne ostvaruje nigdje u Europi.“.

O kukuriku koaliciji:
„Iskreno, pitam se kako će uopće funkcionirati ta lijeva koalicija i kako će se pomiriti neoliberalni koncept sa socijaldemokratskim, interesi umirovljenika i interesi jedne regionalne stranke.“.

O uvozu hrane:
„najveći uvoznici hrane u Hrvatsku nisu stranci nego naše hrvatske tvrtke koje kupuju ogromne količine jeftine i nekvalitetne hrane na rasprodajama po Europi i Americi da bi dio tih sirovina stavili u prerađevine, a najveći dio pod lažnim etiketama plasiraju direktno potrošačima.“.

| Broj posjeta: 961 |

Želite li komentirati? Objava: "Društvo u kojem radnici nemaju perspektivu osuđeno je na propast"

Komentirajte

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.